Tamno nebo, tamnije od najtamnije noći, svilene duše i zamagljenog pogleda blagonaklono mi se naginje ove lijepe kasnolistopadske večeri. Bez ikakvog znanja o trenutnim mislima, stupila sam u ovu lijepu noć, dok je tijelo zadrhtalo. Mjeseca nema, potonuo je u dubinu tamnih oblaka što su se nadvili nad usnulu panoramu moga grada. Srce te osjetilo. Ispod vitkih breza trava je prestala puštati zlatne vlati, a sa tamnog nebeskog baršuna zvijezde me ne gledaju očima mačke. Iz dubine Svemira nema onih davnih nemira. Iako još uvijek vrijeme mjerim isprekidanim udisajem i čudnim titrajima srca, sve u meni je ispunjeno tvojim pogledom. Od sunčanog diska do punog Mjeseca prošla je elipsa tanke zlatne niti i pokazala mi put prema tajnama srca. U tim dubinama Zemlja se čini prelijepa, Svemir više ne šalje nemir, a odgovor sa neba je baš taj biser života što mi treba. Moj San ima svoj titraj, moja pjesma ima svoj izričaj, a tvoj pogled svemu tome daje onaj kristalni sjaj. Sjaj plavih očiju.