Sve mogućnosti što su bile dostupne, iscrpljene su. Sivo nebo mi nije naklonjeno ovih dana od rane zore do maglovitog sumraka. U svili srca nešto se nakupilo, pohabani otisci tvojih prstiju ne donose mi smiraj. Uzimaš li još uvijek uz udisaj zraka i dio mog srca, ulazi li još uvijek taj dio mene do tamnih komora u gdje se skrivaš? Mislila sam da si spalio sve mostove iza sebe, ali na prstima dođoh do ponora i vidjeh tanku crtu plavetnila da mi pruža srebrnu nit za koju se još mogu uhvatiti i krenuti prema tebi. Tanka je, jedva vidljiva... ali tu je. Dužina tvoje sjene je jasna, moja se poigrava i nestaje, pojavljuje se i ostaje. Jutro me obasjalo mutnim sjajem, bez onog mira u tom nemiru.... Polako počinjem zatvarati oči i ponovno lutati između tanke srebrne linije prema tom mostu kojeg mi pružaš za prijelaz....