Veliko stvaralačko doba ovog stila nesumnjivo je bilo tokom Sung dinastije (959-1279), a njegovi predstavnici su slikari kao Hsia-Kuei, Ma Yuan, Mu-Chi, i Liang-Kai.
Liang-Kai
Liang-Kai
Ma Yuan
Liang-Kai
Hsia-Kuei
Hsia-Kuei
Majstori iz Sung perioda prvenstveno su slikali pejzaže i tvorci su tradicije „slikanja prirode", a ova teško da je prevladana bilo gdje u svijetu.
Oni nam pokazuju život prirode — planina, vode, magle, kamenja, drveća i ptica — kako ih doživljavaju taoizam i zen. To je svijet kojem čovjek pripada, ali njime ne dominira; on je dovoljan samom sebi, pošto nije „napravljen" ni za koga i nema nikakvu svrhu.
Kao što je Hsuan-Chueh rekao:
Preko rijeke, sjajni mjesec; među borovima, jecajući vjetar; Čitave noći tako je tiho — zašto? I za koga?
Pejzaži iz ovog doba svakako su fantastični i stilizirani, kao što to kritičari na Zapadu često ističu, jer putovati sličnim predjelima, po brdovitoj, maglovitoj zemlji znači vidjeti ih na svakom koraku, a fotografu bi bilo lako da snimi fotografiju koja bi točno i vjerno prikazivala isto ono što i kineske slike.
Jedna od najupečatljivijih odlika Sung pejsaža,kao i sumi-e uopće, relativna je praznina slike — praznina koja, doduše, izgleda kao dio slike, a ne samo neislikana pozadina.
Popunjavajući samo jedan ugao, umjetnik cijeli prostor slike čini živim.
Ma-Yuan, posebno, bio je majstor ove tehnike, koja skoro da odgovara „slikanju bez slikanja", ili onome što zen ponekad naziva „sviranje na lauti bez žica".
Tajna leži u znanju kako da se dovedu u ravnotežu oblik i praznina i, iznad svega, u znanju kada je netko „rekao" dovoljno.
Zen ne kvari ni estetski šok ni šok satoria ispunjavanjem, objašnjenjem, naknadnim mislima, ili intelektualnim komentarom.
Štoviše, figura koja je integralni dio prostora stvara osjećaj „čudesne Praznine" iz koje se događaj iznanadno pojavljuje.
Podjednako impresivno je i majstorstvo četkice, poteza koji se kreću od delikatne elegancije do grube životnosti, od minucioznih detalja do smjelih kontura i masa, kojima teksturu podaje „kontrolirani slučaj" zalutale dlačice četkice i nejednakog razlivanja tuša po papiru.
Umjetnici zena sačuvali su ovu tehniku sve do danas i to je takozvani zenga stil kineskih ideograma, krugova, grana bambusa, ptica, ili ljudskih figura nacrtanih nesputanim, moćnim pokretima četkice koji se kreću čak i kad je slika dovršena.
Poslije Mu-Chia, možda najveći majstor grube četkice bio je japanski monah Sesshu (1421-1506).
Njegova božanstvena tehnika obuhvaćala je najprofinjenije svilene svitke sa borovima i pticama, planinskim pejzažima koji podsjećaju na Hsia-Kueia, i skoro divljačnim predjelima za koje je koristio ne samo četkicu, već i punu šaku slame natopljene tušem, da bi dobio pravu teksturu „razbarušene kose".
Zapadnjak se, čim ih ugleda, zapanji odsustvom simetrije na ovim slikama, dosljednim izbjegavanjem pravilnih i geometrijskih oblika, bilo pravih ili krivih, jer je karakteristična linija četkice iskrzana, čvrgava i nepravilno iskrivljena,
žustra ili hitra — uvijek spontana i nepredvidljiva.
Čak i kad monah ili umjetnik iscrtaju usamljen krug — što je jedna od najčešćih tema u zenga slikarstvu — ne samo što je pomalo ekscentričan i nepravilan, već je i sama tekstura linije puna života i poleta, uslijed slučajnog razlivanja i praznina „grube četkice".
Apstraktan ili „savršen" krug postaje
konkretan i prirodan — živi krug — a na isti način stijenje i drveće, oblaci i voda, Kinezu izgledaju najviše ono što jesu kada najmanje liče na prepoznatljive oblike geometra i arhitekte.
nastavlja se...