I opet sam pomilovala meka krila crnog anđela i opet su Svemir i ova plava planeta sklopili ruke i zastali u tišini. I opet se na nebu pali tisuću i jedna želja odaslana iz mog crnog srca... I opet umirem pod staklima noći... u tišini... Razmijenila sam tajnu sa crnim anđelom.. Mekana tama me obavila i oduzela jedan dio leda da bih opet pisala gorku šifru tvog imena, tumačila simbole i opet nestajala, kao rijeka što nestaje u nepovratu nakon izvora. Mjesec se polako prazni, sve je tanji po rubovima, sve je prazniji u kutevima sjećanja. Sjećanja. Ti stražari vremena, još uvijek kucaju na vrata duše i prema položaju rotirajućih misli roje se ispred mirnog čela, remete neusklađeni sklad ovog nemirnog i vjetrovitog dana. Znam da iz sebe opet lomim komad leda, mrvim ih u oštre kristale sjećanja i bacam u svilenu tamu Svemira. Hoće li mi donijeti dio tvojih nemira? Hoće li zastati u tišini i pokušati odgonetnuti jednostavnu gramatiku moje duše? Iz te misterije nemam odgovor. U toj misteriji i dalje dišem, osjećam ovaj prelijepi dan, tako vjetrovit, nemiran i prepun sebe, kao moje srce što je prepuno nemira i lutanja. Tama je zauzela svoje mjesto u kutu sobe i čeka. U ovoj sobi, zastale smo samo ja i... tišina.