Očima bijelim od noći, iz svog kuta života, progledavam u novi dan. Vidjela sam noćas rasute crvene ruže po praznim klupama u parku, vidjela sam u daljini plavetnilo duše i pustinju srca. Očima bijelim od noći gledam u tamnu dubinu duše i uzimam mjericu tame promiješanu sa zrncem svjetla. Iz tih finih pojedinosti izuzet ću danas jednu prelomljenu liniju lijevog dlana i znam da će se lepeza vjetrova usmjeriti u pravcu juga, donijeti oblake i odmoriti me. Jutros sam pronašla istinu, kraj mene uspavanu, od tame prikrivenu. Dogorijevam polako u ovom danu, jednim dijelom gubim trenutak po trenutak i odvajam se od stvarnosti zamišljenim poljupcem Sna. Mjesec pun, tako prepun sebe, uzima i mene. Sudbina piše svoju stranicu ovog 6.listopada i lukavo me odnosi na svoje puteve, davno nekad određene. Duša se pokušava namiriti disanja, ali sve su kraći, kao i ovi topli jesenji dani što su polako sve tamniji i ustupaju mjesto jutarnjoj hladnoći. Očima bijelim od noći iz svog kuta progledavam u ovaj novi dan.