prisjećam se davnoga sna. Osluškujem treptaje duše i oni se preobražavaju u dobropoznatu oktavu, do, re, mi, fa so, la, ti, do. Osluškujem i međutonove, titraji proizašli iz univerzuma uma se spajaju sa tonovima svemira i skladaju simfoniju života. Povezujem tonove imaginarnim linijama i vidim uvijek nove geometrijske oblike iz kojih izrasta arhitektura osjećaja. Čujem stihove pjesme o snu koji često budna sanjam.
 

Sad si moja. U mom je snu dio tvog sna.
Sad spava i ljubav i bol i težina sva.
Noć je sišla na nevidljivim kotačima,
I ti, jedina, snivaš u meni poput jantara.
Nitko drugi, ljubavi moja, neće spavati u mojim snovima.
Podji, podjimo zajedno, preko voda vremena,
Nitko osim tebe neće putovati sa mnom preko sjena,
Ni sunce, ni mjesec, samo ti, moja zimzelena.
Iz tvojih ruku, sa tvojih mekih otvorenih dlanova
Nježne pjesme padaju i nestaju kao kapi,
Sklopila si svoje oči, poput siva krila dva,
Dok ja plutam vodom koja teče, koja me odnosi:
A u svojoj sudbi vrti se noć, zemlja, vjetar
Ja sam bez tebe, sâm, samo tvoj san.

P. Neruda

Stojim na vrhu svijeta i promatram kako veliko sunce izrasta iz opne života i tone u moj san. Veliki oblak nepomičan i zlatan se kao svileni baldahin nadvio nad ovaj suton. U ovom trenu spajanja svjetlosti i tame, u trenutku prividnog mira na vrhu svijeta i ponekad mi se čini kao da se u njemu krije tajna početka sna koji već godinama budna sanjam.

Neobrazovan i nesretan čovjek tamo iza oblaka traži snagu, tamo među zvijezdama očekuje šapat svoje duše, tamo naslućuje rajsko carstvo za smirenje duše, ali ja sam nemirni sanjar koji u tom oblaku naslućuje snagu zemlje, poeziju vode i dušu vjetra. Iz oblaka mi se u ovom čudesnom snu smješi bjelji od snijega, proziran kao kristal od nevidljivog sunca obasjan, u dječijim snovima naslikan moj anđeo čuvar.
"Postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko neznan, a znan" šapnuh u vjetar.
"Pođi sa mnom u svijet sna, otkrit ću ti istinu početka" začuh simfoniju univerzuma, muziku sličnu pjevanju Sirena koje su Odiseja vabile u snove.
"Ja nisam Odisej." šapnuh
"Kreni sa mnom u pustolovinu tvog sna i doživi sve njene postaje, a onda ćemo ići dalje, ući u budućnost i spoznati sudbinu čovjeka koji je zaboravio sanjati."
"Čovjek samo vjeruje pa ne traži istinu početka." pomislih glasno i začuh simfoniju neba,

vidjeh bljesak  nebeske krune,

nježno treperenje svemirskoga tkiva,
osluškujem ljepotu s tajanstvenog vrela
snena vrancem jezdim putevima diva
gledam san,  grlim te čudesne strune,

tonem u ljepotu tog božanskog djela.

Nebeski me vranac nosi kroz vrijeme
kroz tajnovite lepršavog snoviđenja staze
kao treptaj leptirovih krila iskri sreće sjeme
to duše nebeske sjene srcem mojim gaze.

Dodiruje me srebro zvjezdane prašine,
udišem čaudesni miris mjesećeva daha,
u tom beskraju sanjane duševne tišine
osjećam lakoću, dodir ljubavnoga praha.

Duša dušu sjenkom snova grli

duša dušom nježnih sjenki  splet
kad zatvorim oči duša duši hrli
stvarajući neki novi snova svijet.

 

Svijet ljubavi, uzbuđenja, strasti i miline
čudesna igra, treperavi ples svemira niti,
vrelo snova, gnjezdo puno nježne topline
tu iznjedrena duše sreća želi šaptavi san sniti.

Sva čuda svijeta se skupiše u taj trenutak spoznaje.

Anđeo čuvar iz mojih dječjih snova, bjelji od snijega, proziran kao kristal, obasjan nevidljivim suncem, postade ljubav za kojom cijeli svoj život čeznem.
Ne ljubav prema čovjeku mog života, ne ljubav prema majci, ne ljubav kao pjesmu, ne ljubav kao lažni sjaj, nego dušu dušom neba zagrljenu, actus purus, primum mobile, energiju ljepote, ljubav koja me, stvarno, nosi u san u kojem su se, kao svilene niti, isprepleli snovi svih ljudi na svijetu, vječne ljudske dobrote.

Zatvorih oči i nađoh se na Itaki, tom tisućljećima sanjanom, opisivanom, opjevanom otoku sreće i vidjeh vjernu Penelopu kako spava na krevetu od maslinovih grana, vidjeh jarbole od leptirovih krila, vidjeh kristalni dvorac sreće na Atlantidi, vidjeh sunčano čudo u Fatimi, Marijino čudo u Lurdu i Međugorju, vidjeh svoju uzdrahtalu dušu u treptaju sjeniki duše univerzuma.

Osjetih lakoću postojanja, začuh žubor rijeke života, spoznah da se Ada, taj čudesni otok, godinama skrivao najdubljem dijelu duše, da uistinu postoji netko nevidljiv očima mojim netko neznan, a znan, netko tek srcem vidljiv, netko tek dušom spoznatljiv.

To je bio trenutak sjedinjenja legendi s onim, u znanosti, još uvijek nepronađenim, čvrstim, nepokretnim otokom naše životne srži, u zagrljaju rijeke vremena sa beskrajem oceana samsare, čarobne osi oko koje trepti kotač lakoće života.

"Ne okljevaj, pođi sa mnom u svijet ljudskih dobrota. Otkrit ću ti istinu, otkrit ću ti odakle dolazi ljepota." začuh u sebi samoj žubor ljubavi i spoznah da se u meni krije vrelo,

tajnovito gnjezdo iz kojeg je cvijetanjem ruža iznjedrena ta čudesna, ponekad mirna, ponekad uzburkana rijeka istinski življenog života.