U zaklonu od raznih iskušenja, nudi mi se velika gozba i pamtim gorak okus nečijih usana. Nježan vjetar promjene prelama moja koljena, a oči bljeskaju od želje za tamnoputim lovcem koji daje hrabrost da me kao rasnu životinju dovede u harmoniju neba. Znam da su mnoge od tebe digle ruke, jer si loše postupao sa njihovim zvijezdama padalicama. Nisi ni jednoj skinuo zvijezdu s neba. Ispod velikog osvježenja ovog jutra, dok osjećam tvoj dah, znam da si u mom centru... nevidljiv, prisutan, bezbojan. Bez okusa si. Bez mirisa, bez boje. Malo si lud, malo nesretan, malo poluzaljubljen u sebe i u ljubav. Dobro je da si prema meni takav - kakav si, jer bi me mogao naviknuti na sebe i tada vrijeme postaje beznačajno...