Ne hodaš više tragovima mojih stopa... izložen si vjetru, sjaju mutnog Mjeseca i tišini neba. I dok se suton presvlačio u tamniju tamu, led se otopio oko srca i otpustio one kapi što ih iz daljine glazba sluti. Riječi, crvene kao rubin, zamagljuju pogled na život i čine ga sjajnijim i razvezanijim za ljubav. Vidjela sam u snu cvijet vatrenog sjaja, vidjela sam tamne ptice u letu, a njihov šum krila zasjenio je tvoje čudne riječi. Nemoj biti loš glasnik u mojim snovima. Ako mi želiš biti bliži, nego što ćeš to ikad biti u stvarnosti, u snu ne govori lažne riječi, ne obmanjuj dubinu snova i let tamnih ptica. Uskoro će mojim danima zavladati bijele magle, a snovima bezimena lica čudnih oblika, pristigla iz svih svjetova podsvijesti i obmane. Povezat ću svoj svijet sa tim podzemnim svijetom tamne strane duše i staza će me odvesti čistoj sudbini. Sve je baš onako, kako je trebalo biti i kako je zapisano u zlatnoj knjizi mog života. Ne hodaš više tragovima mojih stopa kao uvijek, ispod tvojih nogu ne raste trava. Tu gdje prođeš, ni jedna vila ne spava. Bezimenog pogleda, bezizražajnog lica stojiš u mom snu, a plave oči gore magičnim sjajem rubinove vatre. Odlutala sam opet na moje mahovinom obrasle staze i srela tvoju sjenu, osamljenu, kao zvijezdu bez porijekla, sjaja i značenja. Odlazim u novi dan, a ispod mojih stopa će zaplakati vila i pustiti suzu da odleti sa tihim šumovima tamnih ptica. Srest ćemo se opet... negdje u snovima...