U određenim estetskim podvajanjima dozvoljavam si razvijanje sposobnosti prepoznavanja nekih izbora u životu. Priroda me pozna, ja se ne poznam. Kako netko sebe ne može poznavati? U tome se ipak oslanjam na svoju dušu, na njene zakone, na njene titraje. Pokušavam se ravnati po njenim smjerokazima, pravcima kretanja, pulsiranju tih tamnih samozatajnih dubina gdje volim sve češće plivati i zaranjati. Znam da je to za neke tamnica. Za mene je oslobođenje. Otkrivaju mi se nebeski pejzaži, uzdižem se iznad zidova što okružuju taj svijet kojeg zovem svojim. Stvorila sam neke primjerke ljubavi, kojima sam poklanjala sitne pažnje. Bilo je i snažnih utisaka. Bilo je i slabih. Bilo je i više od toga. Sve su to sfere kad se čovjek tiho pita: je li to onaj krasan komad mene koji darujem nekome? I u tom momentu osjećam kako se u zadnje vrijeme uvijek oslanjam na zakone duše i bez ljudi i njihovih sljepoća pronalazim neke svoje puteve, kojima me vode ti smjerokazi. U drugom danu od nekih misli udišem ovo predivno jesenje jutro. Ovo je vrijeme velike gladi i sitosti. Premjestit ću tvoj portret s kojeg me promatraju te divne plave oči na neko drugo mjesto, da te malo gledam iz drugog ugla. Možda me to gledanje odvede u smjeru zalutale zrake Sunca, koja pada točno baš na te tvoje divne plave oči. Ali.... ti ostaješ na tom portretu, a ja idem dalje.