Tama je kliznula uz moj mali balkon, zalelujala je zavjesa i tama se provukla do svog kuta… sjedi čeka… mekana je, svilena, tamna od pretamne mene dok je gledam i razmišljam o igri zlatne tišine…Netko je danas pisao o tišini, netko je danas pjevao ljubavnu pjesmu, planeta je polako prolazila svoju elipsu… mene nije bilo… Kamo me nosiš, tamna svilena noći? U koji san ćeš me uvesti, snom me zavesti i do kojeg cilja me dovesti? Moje lice od jutros nije isto…arterije su se suzile, Styks se čini dubok i nemiran… Iz komada tamnog neba uzet ću tvoj dio i staviti ga u kosu…Samo sjena u meni pričat će o to čudnom trenutku kad sam razmišljala o igri zlatne tišine. Crvena ruža mladosti odavno je zakopana u pijesak vremena… Kad osjetim bol Longinovog koplja, znam da zadrhti Božja duša kao što zadrhti svaki puta kad zemaljska suza klizi u more…Pred tobom ostajem bez zaštite srca, otvorenih dlanova ispod cijelog svemira. Kad životu ponestane daha, nakon tri dana nebo će mi biti naklonjeno tih dana… Još uvijek te čekam na oltaru noći da mi zasjaje tvoje predivne plave oči…Mjesec se polako pretvara u tanki zlatni rub, dok me anđeo sna odnosi u zagrljaj Sna…