Na otoku moje duše sreli su se titraji života i uzbunili novootkriveni osjećaj što je nastao zbog procesa obnove bića. Bila sam u šetnji Gornjim gradom kad je titraj prišao bliže srcu i osjetih preskočene ritmove, a bili su mali... poput kriijesnica, čekajući skromno da dođu na red. Pamtim li te prve titraje, komuniciram li s njima? Ne znam.... ne sjećam se više kako izgledaju, kako djeluju, kakve poruke nose. Hodat ću uz rijeku jednog dana kao što sam to nekada i znam....sjećanje na njih će se vratiti. Često zaboravimo na sebe, počinjemo živjeti neke druge živote, a one naše male titraje zaboravimo i potisnemo ih. No, oni su uvijek u nama... mirni ... čekaju da ih se sjetimo. Ako ih se dugo vremena ne sjetimo, počinju se oglašavati, počinju dozivati, žele nam se javiti. Što su ti titraji? To smo mi.... onakvi kakvi smo došli i onakvi kakvi ćemo otići u sekundi. To je život. Život što se objavljuje u svakoj svojoj ljepoti, u svakoj mjeri, u svakoj sekundi. Prijatelji, koji su davno otišli iz naših života, odjednom se javljaju... i te vječne teme, uvijek tako vječne, ponovo se objavljuju. Zato... hvala vam, moji titraji, što ste me danas opet podsjetili da poslušam vaše strepnje i da se vratim po neke odgovore u vaše odaje.