Dragi svi,
Nikad nisam bio pretjerano sklon poeziji. Uvijek je bio prisutan taj osjecaj neprirodnosti rimovanja a nakon profesorice hrvatskog koja je od poezije napravila nocnu moru obveznog masovnog ucenja napamet svih mogucih strofa, kitica, pjesama, rima, ta neuskladjenost je konacno bila ucvršćena u mojim osjecajima.
Bile su samo dvije iznimke;
Jedno je bila pjesma koju je prijatelj kojeg se sjecam samo po nadimku “Funta” negdje krajem 60tih godina prošlog stoljeća sumotvorio navrat nanos u vlaku na zajednickom putovanju za Beograd. Zbog nekog razloga ta kratka “pjesma” ostala je za vjecna vremena utisnuta u moje misli A vise manje isla je ovako:
“Rođen sam na leđima kamile
dok se karavana lagano ljuljala
preko pustinjskih dina.
i čitavog sam života
pio mutne vode pustinjskih bara.
Kad sam jednom stigao na bistri izvor
nisam pio,
jer nisam znao,
da se cista voda može piti”.
Druga iznimka je haiku, dovoljno pjesnicki da ulazi u poeziju, dovoljno kratko da bude kao prozna rečenica, dovoljno sadrzajna da bude čitav svijet.
U posljednjih godinu dvije pojavila se jos jedna iznimka
To je poezija osobe pod blog imenom safiris
http://safiris.blog.hr/
Pitkost,jednostavnost a opet svemirska dubina, sadržajnost privukle su me citanju i eto ponovnom vracanju doživljaju kojeg te pjesme širom pružaju zajedno s glazbom i sa ilustracijama. Eto, meni su i lijepe i duhovne i svevremenske i tople. Pa ako i niste skloni poeziji svratite ponekad na http://safiris.blog.hr/ i malo se opustite. Nekima će sigurno biti i ponovno drago. Želim vam to od sveg srca.
Srdacno
Igor
bglavac
edin.kecanovic
