Morala sam se vratiti da bih stvarno saznala od kuda dolazi ljepota, da bi sve ono što sam napisala dobilo pravi smisao.

Prvo veče u gradu sam se odšetala do Taliijog hrama. U buffetu je starac pogrbljenih leđa prodavao knjige. Sjetih se sajma knjiga i galeba koji je kružio nad mojom glavom. Za stolom pored njega je sjedio dječak očiju boje sna udubljen u čitanje. Sjedoh pored njega.

" Znao sam da ćete se danas vratiti" reče mi ne podižući glavu.

"Kako?"

"Rekla mi je moja Muza" reče on zagonetno

Čitao je dalje ne pogledavši me, ali ja sam osjetila da trajemo zajedno u tom trenutku.

"Zar ste večeras sami" upitah znatiželjno

"Ja sam uvijek sam" odgovori mi još zagonetnije

Tada su se počeli u kostimima spuštati u buffet glumci. Bio je kraj prvog čina. Vesela družina nas je okružila. 

U ovom hramu sam kao djevojčica sanjala princa na bjelom konju koji će jednoga dana izaći iz neke od priča i povesti me u život. Tu sam često skrivajući se iza kulisa promatrala majku kako doziva Taliju, bojala se starog profesora čiji glas je često tutnjao hramom, tu sam sanjala život prije života.

Talijin hram je bio razkrižje mojih puteva i tu sam se, iako Talija nije moja boginja, uvijek u trenutcima previranja vraćala.

Zvono i glas inspicijenta najaviše početak drugog čina.

"Gdje se danas susreću budući pjesnici?"

"U Lapidariju"

"Kao nekada u Blatu u smiraju dana?"

"Oni su uvijek tamo. Oni i budući filozofi i znanstvenici zajedno tkaju iluziju života"

"Mladost je danas drugačija" počeh filozofirati da prikrijem uzbuđenje

"I djeca danas misle drugačije."

"Oni ne sanjaju život nego žive san" nastavih s filozofskim mislima.

"Dođi sutra u Lapidarij, uvjeri se sama" njegov pogled obasja trenutak rastanka.

Stajala sam pred katakombama grada uzbuđena kao nekada u maloj kavani.

"Imam li hrabrosti zakoračiti u tuđi san?" upitah se.

Zakoračih sama u tamu tog subotnjeg jutra. Odabrala sam jutro da bude drugačije nego nekada. Prostor je bio prepun nepoznatih lica i tišine. Za stolom kao, da je došla iz nekog drugog vremena, je sjedila ogromna žena očiju poput srne. Njen glas je dolazio iz daleka, s planete vječne poezije. Sjedoh među mlade buduće poete s pregrštom prošlog života u rukama.  

"Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela čitati

bolje od mene njegovu samoću,

i koja otklanjaš spore sjenke

kolebanja s njegova lica."

 

Osjetih njegov pogled na zatiljku. Neka čudna energija, satkana od misli i sna, prostruji tijelom.

"Je li ovo ljubav?" pomislih u kratkoj pauzi glasa žene očiju poput srne. Ona nastavi.

"Ako tvoj zagrljaj hrabri srce

i tvoja bedra zaustavljaju bol,......"

Začuh njegovo šaputanje iza sebe,  

"Onda ostani pokraj njega i budi pobožnija od sviju koje su ga ljubile prije tebe. I budi blaga njegovom snu, pod nevidljivom planinom na rubu mora koje huči."

Srce, u koje uvijek smještamo ljubav, zakuca brže i jače. Diana u meni podignu zavjesu tuge i sunce uđe u ovo subotnje jutro. Okrenuh se, ali njega nije bilo iza mene.

Iznenada, kao da je sišao s neba,  pored stola pod malim osvjetljenjem, uz ženu očiju poput srne, je stajao dječak očiju boje sna.  

"Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze.Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih riječi što imenuju daljinu.Tako daleko da samo uvijek i nikad mogu, pomoću misli, da približe tvoju udaljenost."

Što li je to nešto u očima tvojim, nevidljivo očima mojim? Pomislih i sjetih se jednog davnog sna. 

Pogledi su nam se kao i onog davnog aprila u ateljeu u ulici heroja, sreli. Njegov glas utihnu.

"Grad u kojem si rođen znam iz uzbuđenja. On je čvor linija sreće i sudbine, čvor koji traže moje misli na putu k tebi"

Njegov glas mi odgovori. 

"Toliko si daleko u zemlji iz koje pisma ne dolaze i nikakva pošta ne prima pisma za tebe"

Tišina puna uskovitlanih misli zavlada prostorom. Ustala sam i prišla stolu.

"Ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim, ti neznaš s kojeg prozora u noćima pozdravljam tvoju zvjezdu i čekam tvoj put k meni."

 Njegov glas prekine moju misao:

"Možda je zapisano u stoljetnom kalendaru ili se dogodilo u trenutku kad si rođena, ali znam da je počelo davno. Možda među zvjezdama, na zvjezdanim stazama....."

"Sigurno sam prvim uzdahom već šaptala tvoje ime"

"A ja sam među špekulama tražio tvoje oči"

"I ako postoji magična ruka sudbine koja Kupidu poklanja strijelice, onda je za nas izabrala onu veliku, nedjeljivu, neuništivu."

"A možda je sve samo ljubav"

"Dođi, zagrli me u zemlji u kojoj cvate runolist i u očima donesi buket ljubavi i miris uzbuđenja" pozvah ga u zagrljaj

"Opusti se. Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Tek onda ćeš saznati odakle dolazi ljepota i da li je moj glas budućnost koju želiš." tiho završi naš misaoni duel, moj dječak očiju boje sna

Vratila sam se u zemlju u kojoj raste runolist i počela pisati pisma.  

 

 Schweiz, 27. 08, 1984.

Ljubavi moja,

sjenko duše moje.....ponoć je već davno prošla....zvijezde trepere krajem ljeta, a ja mislim na ljeto provedeno s tobom... i evo sjenka moje duše šapuće, sjenki duše tvoje....

Ljubavni ples duše i njene sjene, igra tetrijeba i ždrala, mjesec i venera u vječnom zagrljaju božanskoga vala, kralj nebeskih i morskih mijena, tvoja treperava ljepotica noći je već pomalo snena.....

Gledam nebo, čudesnom kočijom nebeski vranci beskrajem jezde i milovanjem nježnim, poljubcem Boga bude usnule zvijezde.

Ostala sam sama ali tanane niti sjena sjene sjena sjenom krije tugu sjene, dok tvoja kraljica noći svlači se bez srama, pred očima tvojim, tim vrancima čudnim, donosiocima sreće te čudesne i vječne svijetlosne mjene.

Maglovita duša i  njene duše sjena stvara uvijek nove sjene
da onostrano ne ostane zaleđeno u svijesti kao moga srca sjeme.
Mistični i mudri, oči tvoje snene, ti nebeski vranci obilježja snova, snova nove sjene, a moje duše sjena putnik je zvjezdani na zvjezdanoj cesti ka buđenju strasti dok buđenje zaborav joj nosi.

ah dragane dragi o tvom zagrljaju sanjam i dobijam duševnu snagu.

Um moj trepti, šapuće mi duše sjena, vranci obuzdani, rukom srca žele duši razum vratit.

Tvoje oči snene, vranci jezde granicama uma i moju dušu stavljaju na vagu, vagu koja može dušu i tijelo u ravnoteži sanjat.

Hrabro gazim putevima straha, vranci me nose u carstvo tvojega uzdaha, a iz srca izrasta simfonija životne krune, srce srcem srcu moja ruka dodiruje te božanske strune .

svitanje se rađa, a ja tek sada snena postajem tvoje duše sjena i veslim se danu..........telefonu i tvojemu glasu.

tvoje duše sjena...