KAD ZABORAVIŠ NEDJELJU
A kad zaboraviš šarene pokrivače srijedom i subotom
A naročito kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram raditi, i sretna sam . . .
I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doći!
Kad to zaboraviš kažem . . .
I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedjeljni ručak;
U stvari, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom
u jugozapadnom kutu, na nedjeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata,
pa raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladnim mrvicama.
Kažem, kad to zaboraviš . . .
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljno svježoj posteljini
I nježno se slivali jedno u drugo . . .
Kada, kažem zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me dobro zaboravio.
Gwendolin Brooks
Grad u kojem sam odrasla, njegove ulice i trgovi su puni sjena prošlosti i nekog novog sna koji mi obuzima cijelo biće. S ovog asfalta sam krenula u nepoznatom pravcu vjerujući u zaborav, želeći ga. Vratih se jedne jeseni i prošetah sjećanjima.
Zaboraviti ljubav?
Tu nema zaborava, prava ljubav ostaje latentna vatra u univerzumu osjetilno- osjećajnog u nama.
LJUBAV, daj čudesni osjećaj je najljepši poklon samome sebi, ona je osjećaj koji nikada ne prestaje niti napušta, osjećaj koji hrani i grije, najsvjetlija zvjezda na noćnom nebu.
Moja vizija ljubavi te večeri oživi u svim njenim nijansama.
Ljubav o kojoj sam pisala, koju sam sanjala i živjela sama. Osjetih je u povjetarcu i mirisu jeseni, vidjeh je na nebu među zvjezdama, prepoznah je u sjeni koja me pratila, u letu noćne leptirice oko svjetiljke na trgu cvijeća. Smješila mi se iz izloga knjižare. Zaustavih se.
Knjiga "Zrcalo beskraja", me pozivala na pustolovinu jednog drevnog sna, jedne čudesne himne ljubavi.
"Tko ste vi moji sudci i krvnici. Jeste li ikada čuli pjesmu ljubavi, pjesmu koja nečujna ozvučuje cijeli svijet. Ja sam slušao tu melodiju i pokušao je slijediti svim svojim snagama. Kada sam na tebe mislio, čuo sam simfoniju univerzuma, govorio je vjetar, govorilo je sunce i govorili golubovi po krovovima. Sada dok mislim na tebe misao je i put k meni samome. Ti si u mom srcu, a ja sam sam dio tebe ti si moja sudbina i moj san, ti si ja."
Osjetih trepranje leptirića u tijelu, uzburkanost sna u sebi, sna koji živim već godinama. Moja misao postade emocija u koju se slio dobro poznati lik ljubavi i osjećaj ljepote pređe u žudnju za novim susretom.
"Kada se ponovo vratim u život neću biti svećenik niti filozof, kada se vratim bit ću ljubavnik ljubavi, vječne ljubavi. Sve što sam o tebi pisao uzimam sa sobom, kao sakrament, kao molitvu, kao vječnost. Kraj je stigao. Zadnje sate života ću odživjeti otvorenih očiju. Vidjet ću naslaganu brezovinu i popeti se na nju i vidjet ću kardinala i prepoznati u njemu moju smrt. Poslije vatrometa, kada me zaokruži vječna tama moje oči će ostati i sjati kao zvjezde koje će potsjećati čovjeka da sam to još uvijek ja, utjelovljena vječna ljubav."
Svijet koji je izgubio dušu je samo loša kopija onog nekada idealnog modela. Takav svijet se vraća u kaos, u vrijeme prije vremena. Božanski osjećaj postojanja u svijetu snova dok oko mene tutnji život, je bila tajna želja mog djevojačkog srca. Na granici između sna i jave odživjeh studentske dane ne spoznavši istinu kraja sna i početka života.
Te večeri shvatih da je ono što primjećujem i osjećam u blizini drugih, ono što oni čine ili ne čine, ono što mi se pričinja lijepim i dobrim, zrcaljenje unutarnje snage koja se krije u svakome od nas.
Vidljiva ljepota i osjećaj, koji me prožima osjećajući tu snagu, se sjedinjuju i daju oblik tom nevidljivom, ali cijelim bićem osjetljivom.
Prestadoh vjerovati u čvrstinu materije i ulazeći u labirint kristalnog svijetla svijesti, u svijet stvarnog postojanja vidjeh u sebi oči ljubavi, prepoznadoh svoju dušu u duši univerzuma.
To je bio trenutak moje istinske ljubavi prema životu. Osjetih želju za sređivanjem zbrkanih misli iz kojih je počelo proizlaziti moje osobnog osjetilno- osjećajnog bogatstvo.
Predadoh vlast snazi duše, tog čarobnjaka moga utjelovljenog uma, udomih sve želje i težnje, i osjetih sjedinjenje svih energija u početak sazrijevanja u ženu koja uistinu voli.
Cijeli moj život, ono što sam prije samo gledala, slušala i dodirivala izvan sebe, mi sada izgleda kao rijeka optičkih varki u kojoj svjesna zabluda i bezbroj laži određuju smisao i stav. Shvatila sam da će ono, što sam nazivala stvarnost, ostati jedno veliko, napuhano ništa, ukoliko stvarno ne osjetim u sebi ljubav i treperenje života.
LJUBAV, ta latentna vatra vječnog postojanja, osjećaj koji je godinama tinjao iza mojih misli, buknu te večeri u meni plamenim jezicima i ja sretna utonuh u novi san.
Dali je moguće zaboraviti LJUBAV?
bglavac
irida
edin.kecanovic
