U mom starom, već požutjelom spomenaru, ispisanim starinskim rukopisom, još uvijek stoji  

 

 

 Cijelog života istinu zbori,

jer to pravom ženom te tvori,

ako uspiješ takva biti

ne trebaš se pred nikim kriti

 

24. 12. 1959.

tvoja nona.

 

 

I ja tražih istinu, moju tvoju, našu, njihovu i što mi se činila bližom, gubila se negdje u vrisku vječne tišine neživljenog života. Pričinjalo mi se da je tu kada ju ne dodirujem. Pitala sam se, zar moram sve spustiti na prosjećnost, dozvoliti da riječi i djela postanu jeftina roba na sajmu povjerenja.....Riječi i djela, osjećaji i riječi...

 

Zar ću dozvoliti da riječ postane đelatom koji će me izvoditi pred zid sudbine, da osjetim istinitost one velike laži kojom sam se godinama hranila.

 

 

Šapnuh u vjetar, molim te ispričaj mi još jednom bajku o sreći u zemlji iza sedam gora i dozvoli mi da sanjam ne tražeći više istinu. 

 

 

 

 

 

Tvoje oči, dva zrcala tvoje duše snene

tvoje oči, dva vilinska jezera

iz kojih se sunce,

nakon godina lutanja
i lažnih osjećaja 

u svitanjima srca ponovo rađa.

Pogled tvoj  dušu mi miluje

strahove i tugu dodiruje

i
novu želju budi
da otvorim vrata starih nemira

da srcu dozvolim da ponovo rudi
i

da dotakne strune prošlosti

koja se u njemu zaboravljena sakriva.

Osmijeh tvoj mi sreću daruje
da srce vječnu tugu razbije,
strah od nove ljubavi ubije

i
vatru u mojem tijelu raspiruje

 

 

ljepotu o ljubavi na strunama moje duše svira
i slobodu tek rođenog leptira.

 

 

Trava je počela nicati opusjelim asfalom, srne su mi počele jesti iz ruke, zoru su najavljivale ptice, oproštaj grijeha je nepotreban.

Riječ postade djelo, treperava ljepota koja nas je nosila u vječnost, riječ izgovorena lakoćom djeteta i ja osjetih da sam pronašla istinu tvoju, moju našu njihovu. 

Ljubav!