Dorifor je brončana skulptura mladog atlete-nosača koplja. Statua nam pokazuje mladog sportaša koji je težinu cijelog tijela prebacio na desnu nogu, dok mu je lijeva noga savinuta u koljenu i povučena malo natrag u zglobu kuka, a tlo dodiruje samo prednjim djelom stopala. Tijelo mu je malo zakrenuto,te se doima u blagom pokretu. Usprkost poimanja pokreta, ta statua odaje harmoniju čovječjeg tijela, ali ukazuje nam i njegov osjećaj održanja ravnoteže u pokretu. To je prikazano položajima uporišne noge i noge u pokretu. Iznad uporišne noge je zdjelica malo povišena, a rame lagano spušteno, iznad noge u pokratu je zdjelica spuštena, a rame uzdignuto.

 

Takvim položajem dijelova tijela skulptor je želio u promatraču probuditi spoznaju za harmoniju pokreta koja proizlazi iz spiralne dinamike čovjekove životne energije.

 

 

Statua je izrasla iz spiralne dinamike Polikletovih misli i izrasla po zakonu zlatnoga reza pa dok je promatram u meni se budi osjećaj za ljepotu i sklad građe ljudskog tijela.

Da posjedujemo osjetilo kojim bi zaista gledali, slušali, mirisali ili dodirivali pokrete tijela, osjetili bi da nijedan pokret nije linearan, vidjeli bi da je spiralno - valovit, čuli bi otpor zraka, mirisali prostor iz kojeg on izvire i dodirivali tragove koje za sobom ostavlja.

Pošto ne posjedujemo to osjetilo probudimo u sebi svijest o trenutku, svijest  o tom našem  osobnom "sada", zamislimo spiralnu dinamiku misli, pokušajmo osjetit ritam svojih pokreta i slijedeći zlaćanu spiralu proizašlu iz zakona zlatnog reza spoznati trodimenzionalni prostor u kojem ritmički titraji naše životne energije oblikuju u nama i oko nas dimenziju našeg osobnog vremena, trenutak svjesne spoznaje.

Spiralnu dinamiku objašnjavamo činjenicom da svaka prostorna jedinica posjeduje uvijek dva pola, koji se pokretom međusobno nadopunjuju. Tu pojavu srećemo u prirodi.

 

 

Magnetsko polje sa sjevernim i južnim polom, električno polje sa minus i plus polom, stvaranje oblaka sa ciklonom i anticiklonom, atomi s protonima i elektronima, čovjek sa unutarnjom i vanjskom stranom svojih udova te ljevom i desnom stranom tijela.

To je vječna dinamična simetrija u prirodi, koja se na koncu potvrđuje ljudskim tijelom i usklađivanjem njegovih pokreta.

 

 

Kinezi su tu prirodnu pojavu, u svojoj filozofiji, nazvali yin i yang, međusobno djelovanje ta dva suprotna pola postojanja je za njih uzrokom nastajanja Chi, životne energije.

Po principu spiralnog gibanja nastaje dinamika pokreta tijela i uspostavlja se unutarnja i vanjska dinamička ravnoteža čovjekovog postojanja u svijetu u kojem živi.

 

 

Proučavanjem anatomije pokreta spoznajemo činjenicu koje, u svakodnevnom životu, nismo svjesni. Svaki, pa i najmanji pokret našeg tijela nastaje po principu spiralno- valne dinamike.

Pri svakom pokretu unutar zgloba iz kojeg on kreće je, pored sastavnice jednostavno spoznatljivog savijanja i ispružanja zgloba, uključena i sastavnica rotacije zglobnih dijelova, a u vremenu trajanja pokreta i sastavnica ritma njegovog izvođenja.

Prema tome naše psihičko, duševno i fizičko djelovanje u svakodnevnom životu proizlazi iz spiralne dinamike svih naših tjelesnih ustrojstava.

Da bi stvarno to spoznali i u sebi probudili svijest o tijelu, duši i pokretu moramo si stvarati prostorne, misaone slike pojedinih dijelova tijela.

 

 

Zbog spoznaje skladnog sjedinjenja duše, tijela i pokreta sa prostorom to bi trebale biti slike kugli u koje ćemo smještati glavu i vrat, ramena s rukama, kralježnicu i prsni koš, zdjelicu i kukove s nogama. 

 

 

Zamislimo zlatnu spiralu, slijedimo njen dinamički put po zakonu zlatnoga reza po kojem je naše tijelo građeno. 

 

Krajnju točku, za nas vidljive i izračunljive zlatne spirale nazivamo oči Božje.  

Zamislimo tu zadnju točku kao vrelo iz kojeg izviru naši pokreti. Tada možemo osjetiti da u zglobu vlada dinamička ravnoteža i da je zglob izvor spiralne dinamike, kojom pokret dalje usavrašva sklad prostora zgloba, a time i harmoniju u prostorima duše i tijela i na koncu harmoniju našeg postojanja u univerzumu.

Svijest o pokretu  nije statična slika tijela u pokretu, nego je to proces koji se razvija dinamikom naših misli i osjećaja. Gibanje nije ni trenutačno ni prolazno stanje materije, nego je njena jedina stvarnost.

Mi nemamo osjetila za osjećanje materije, mi ne osjećamo kožu, ne osjećamo mišiće, ne osjećamo kosti, mi osjećamo materiju tijela kroz ritam i dinamiku titraja energije, dakle vječnih pokreta unutar materije tijela.

 

 

Srce ima svoj ritam, krvne žile ga slijede, pluća se pokreću ritmom našeg dišanja, želudac titra svojim ritmom, crijeva svojim, bubrezi djeluju svojim, mokračni mjehur svojim ritmom, mozak djeluje svojim titrajima i pokreće mehanizam naših unutarnjih organa, organa koji djeluju bez uplitanja naše svijesne volje.

 

Bioenergija i kinetička energija

 

 

Misao, osjećaji i svjesnost o duši i tijelu proizlaze iz pokreta, vječnog titranja bioenergije, naše životne energije. Misaone slike, koje pamtimo, su produkt njenog vječnog titranja u nama, životna energija stvara te slike i prelazeći u svoj drugi oblik, naprimjer našu kinetičku energiju, mi se pokrećemo. Kada životna energija poprimi oblik osjetilnosti mi osjećamo bol, mirise, okuse, čujemo zvukove, a kada poprimi oblik osjećajnosti onda osjećamo tugu, sreću, radost, veselje.

Pokušajmo stvoriti misaonu sliku same životne energije.

Zamislite da koračate asfaltom i vaš korak se sljubljuje s njim, pretvara asfalt u rijeku koja sobom nosi korak, a vaše tijelo u prostoru ulice postaje barka na njenoj površini.

 

 

Hodajući pokušajmo osjetiti kinesferu, auru, prostor koji svakim svojim pokretom stvaramo oko sebe, a ona nas prati i mijenja svoj oblik svakim našim korakom, ujedinjujući u sebi dušu, tijelo i pokret. Kinesfera, aura je nestabilna i promjenjiva, ali uvijek uz nas. Ona nas brani od vanjskin uticaja kao što sfera brani našu plavu planetu od neželjenih uticaja iz univerzuma.

Svaki novi korak je novi poticaj, uvijek nestabilnost koja teži stabilnosti i pri tome ne ostvaruje apsolutni nego uvjek nestajući i nastajući prostor naše aure.

Heraklitove riječi PANTA REI se tom spoznajom potvrđuju. U nama i u svijetu u kojem živimo stalna je samo vječna promjena.

Kinetička energija, iz koje proizlazi i naša misao o njoj, je samo prolazno stanje, trenutak, rez u našem svjesnom postojanju. Mi možemo misliti tijelo u pokretu, ali to nije dugotrajna misao nego proces razmišljanja o njemu, tijek misli koje, kao pokretne slike, stvaraju igrani film naših koraka.

Jedan naš korak na asfaltu koji smo zamislili kao rijeku je samo trenutak, djelić cjelokupnog hoda, koji najavljuje drugi korak i pretvara se u energiju našeg hodanja.

To je energija koja, ni u jednom ljudskom jeziku, nije našla svoj istinski izraz jer još uvijek, ni u jednom ljudskom tijelu, nije pronađena spona koja bi korak i jezik povezivala.

Postoji samo dinamička spirala koja nas povezuje sa sferom grada kojim šetamo i mi smo svijesni svog hodanja..

Pokušajmo u našem utjelovljenom umu pronaći neke još neotkrivene puteve po kojma bi osjetili zvukove pokreta u sebi.

Tonovi koje čujemo u sebi i neposredno uz sebe nastaju posredstvom spiralne dinamike i istovremenim preobražavanjem životne energije u osjetilnu, mi čujemo zvuk.

Disanje, smijeh, plač, izgovorena riječ, svi šumovi i zvukovi našega tijela izviru iz osnovnog vrela, vrela iz kojeg izviru titraji naše životne energije.

Vrulja vrije i za nas nečujno žubori potokom, ključa rijekom, i u velikoj delti onog nedohvatljivog u nama sljubljuje se s oceanom našega života.

 

 

Jednom poželjeh čuti tonove koraka, ne one vanjske koje čuje svatko kada potpetica dotakne asfalt nego unutanju glazbu, simfoniju njegovog nastajanja u meni.

Uspoređujem taj proces sa tonovima koje čujem kada morski valovi udaraju o hridi. Vidim spiralu u kojoj nestaje zadnji val, spiralu iz koje se more ponovo širi i šumi i vrije u isto vrijeme. Želim čuti kako zvuči način nastajanja spiralne dinamike unutar moje aure.

Kakvi su tonovi ramena kada se ruke njišu u hodu, a koje tonove proizvode kukovi i koljena kada ubrzam korak i kada ga ponovo usporavam. Pitam se sudjeluje li ta za mene nečujna muzika u stvaranju simfonije univerzuma koju čuju samo anđeli.

Misao je ponekad okrutna u svom nastajanju i svojoj dinamici. Svojom prevrtljivošću nas često  iskljućuje iz samog procesa njenog nastajanja. Nečujna i nijema, misao prelazi u sliku koju pamtimo, ali nam nedozvoljava da je čujemo. Pokušajmo  je zaustaviti u trenutku i osjetiti romor njenog nastajanja. Tada otkrivamo svoju unutarnju gluhoću.

 

 

Sjetimo se Bethovena. Gluhi slušaju očima i dodirom, čuju emocionalnim umom. Pokušajmo  naučiti slušati drugačije, pokušajmo probuditi sinesteziju u svojoj samoosjetilnosti i samoosjećajnosti.

Tada čujemo kristalno jasnu ljepotu izvora pokreta u sebi. Bjelina njegovih kapljica vibrira cijelim tijelom i mi čujemo plavetnilo žubora potoka, kobaltno ključanje rijeke i čujem tišinu delte koja prelazi u modre šumove beskrajnog mora i odjednom osjećamo lakoću koraka.

 

 

Kinetička energija u nama je obojena duginim bojama. Pokušajmo slušati boje. Svijesnim uključivanjem osjetila vida možemo čuti zvukove onog inače nečujnog u nama.

Naša aura je puna boja koje tada čujemo i ritam naših koraka u asfaltu slijedi plavetnilo žubora potoka njegovog nastajanja, trčimo po taktu kobaltno plavog ključanja rijeke, usporavamo hod tišinom delte i modrom bojom šumova mora. Čujemo boje u sebi i prisjećamo se tonova Gerschwinove "Rapsodije u plavom".

Ritam naših koraka se mjenja, na izvoru plavetnilom ozvučena rapsodija određuje dinamiku kinetičke energije i doista pretvara naš hod u ples na asfaltu.

 

 

Tada nam odjenom postaje jasno da smo po zakonima prirode izrasli u čovjeka, to čudesno svijesno živo biće biće koje u sebi nosi cijeli svijet.

 

Kao u kaleidoskopu u nama titra energija snagom spiralne dinamike i potvrđuju se zakoni kvantne fizike sa zakonom zlatnoga reza, mi postajemo svijesni našeg postojanju u Božjem snu i osjećamo da je cjelina više od zbroja njegovih djelova jer svaki njen djelić posjeduje sve karakteristike cjeline.