Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i
iz kaosa njenoga sna,
iznenada,
treprav i snen,

čudesni Bog sretnoga trenutka,

Bog uvijek u žurbi, ali spreman u službi,

doleprša Kairos na dlan.

Ona osjeti ljepotu, sreću i moć sadašnjeg trenutka i dotaknu razigrani pramen na njegovu čelu.

Opijena blagošću njegova glasa
ona zaustavi trenutak,
njen lagani čun zaluta među tek prozvale lotose.
Na laticama suze,
ljubičasti odsjaj umirućeg sunca,
čovjek je sjeo u čun pored nje i
hladno,
suho korito rijeke
progovori toplinom.

Ljeto, to naglo ljeto, spusti zavjesu,
jesen je stigla tiho,
cvijeće umire u vrtu,
a isušeno korito rijeke bez povratka
oživljava ljepotom sretnoga trenutka.