Pamtim prve obale gdje sam hodala i dodirivala tvoje svijetlo lice. Tih dana smo plovili našim snovima, pokazivao si mi zvijezde na tamnoplavom baršunu ... "kao tvoje oči" govorio si pri tom. Šetali smo Gornjim gradom, osjećajući erupciju boja u nama i približavao si svoje usne mom vratu, a ispod struka su se javljali cvrčci dok si svoje usne pretakao u moje. Moja sjećanja na te trenutke su preživjela. Tvoja su uništena. U tvojima nas nema. Tvoje noći su gorke, prazne, tamne. Rekao si "ne", rekla sam "da". I … otišla sam. U posrnulim jutrima nije me bilo. Prolazila sam kroz razne koridore hladnoće tvog plavog pogleda, na trenutak tražeći onu toplinu. Nije je bilo. Zvala sam te riječima "Posjeti sa mnom tvoju dušu, ozdravimo je. Nađi njen grob u svom srcu i ponovo oživi neke slike. Bit će ti lakše živjeti." Pitao si me "kako to učiniti?". Nemam odgovor na tvoje pitanje. Ja i dalje sama hodam i divim se mladom jutru, osjećam nepoznate valove sa sjevernih mora i istim žarom palim vatre u svom srcu, kojeg više nemam. Ostala je samo njegova sjena... ja trajem i umirem po mračnim ulicama, u sumnjivim društvima, postavljam svijeću na sredinu stola i očekujem gosta što neće doći. U sedmoj noći spojit će mi se misao s nečijom i zalelujat ću prema njegovim usnama da mu u sunčanom jutru zaronim u dubinu pogleda.