"Do sutra ljubavi , da, do sutra" rekla je tiho, spuštajući telefosku slušalicu. Gledala je ka istoku gdje se obojen ljubičastom bojom njenih snova nazirao novi dan. Ona ispruži ruke ka nebu i koraknu u novi san.

Prisjeti se pisma koje mu je napisala.

"Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.

samo Ona koja te voli "

 

Dolazak ljubavi u njenu svakodnevicu, trenutak istinske spoznaje života, je bio u jesen.

Kairos, sretan trenutak buđenja, pojava sunca u sivilu željezničke stanice, svjetlosni zagrljaj sreće je brisao tragove njegovog kašnjenja.

 

 

Visok i taman On s torbom punom snova na ramenu i osmjehom na licu zaustavi vrijeme, osmisli trenutak u kojem zasja sjećanje, čudesna uspomena na dane prvih susreta.

"Odakle dolazi voda?" upita Ona
"Iz zemlje" odgovori On

Njegova poezija i njeno sanjarenje o životu se u tom času sjediniše u himnu ljubavi. Kao da je sišao s neba u trenutku dozrijevanja grožđa, njegov dolazak pojača u njoj, već nagomilan, osjećaj uzbuđenosti. Zagrljaj i poljubac, krštenje ljubavi, otvoriše vrata vječnosti.

 

Bog svijetlosti se nasmiješio i svjetlosni zagrljaj koji traje već tisućama godina, je postao sreća susreta i istina života na peronu velegrada, sjedinjenje svih prošlih trenutaka u taj jedan jedini.

Njenim žilama je potekao šampanjac, a grad je mirisao na mlado vino i kestenje.

Oko njih je tekao običan život, pun žurbe subotnjeg jutra.  Dvanaest otkucaja s crkvenog tornja prepolovi dan. Neki nasmiješeni mladić s velikim buketom ulazi u jednu od kuća u aleji pored rijeke. Ona se prisjeti buketa koji je dobila za svoj osamnaesti rođendan, osamnaest crvenih ruža, sve zvjezde neba, snovi u celofanu, znakovi mladosti i sreće.

 

Zagrljaj iza vrata će ubrzati okretaje zemlje pojačati sjaj sunca, ali i ukrasti mladost, ograničiti slobodu, smanjiti prostor, ukrasti vrijeme.

Da li će ova mladost znati od navika učiniti ljubav ili će boreći se protiv njih, kao što je i ona jednog davnoga proljeća, krenuti u pustolovinu novih spoznaja, očekujući renesansu sna?

Sjetila se Petrarkinih stihova i osjeti umiranje prošlosti da bi ljubav u njima mogla živjeti.  Vječna svjetlost s neba je sjedinjavala  suprotnosti u sintropiju istinskog postojanja.
Elementarna snaga njihovih energetskih polja, to univerzalno ljepilo života i sna, postade jedna vrsta kompromisa stvarnog života u dvoje.

 

 

Vesela znanost o istini početka raširi ruke i zagrli ih u zajednicu onog velikog "da " izgovorenog u hramu ljubavi.

Sjedinjena dva božanstva u stvarnost trenutka, u jednom suncu i cilju koji je isprepleten različitim životima postaje vrhunac spoznaje. Tišina i širina hrama, sidrište života, mjesto na kojem će misao misli postati podrška, je prekrasna arhitektura za emocionalnost znanja o zajedništvu želja. Tada misli misle nove misli i sidrište ideala raste i prerasta u pučinu, nepregledno more novih doživljaja, beskrajno nebo treperećih želja.

 

 

Iluzija, nastala iz njenih lutanja snovima, tamo negdje iza očiju u kaosu želja i urednosti misli,  postala zajednički tijek jedne nove, njihove zajedničke iluzije stvarnosti.

 

Zamišljajući je kao beskraj Božjeg sna, doživjeli su i eksploziju boja, sve njihove nijanse i jakost svjetlosti prosute nebom u istinskom postojanju. Nova dimenzija ujedinjenja izašla iz hrama ljubavi se pred njima širila kao što se univerzum širi.

Opustjele ulice su najavljivale smiraj dana, ono prelazno vrijeme između obaveza i ljepote.
Jesensko veče puno podnevnog sunca, biverzum iza vrata svijeta iz kojeg su, držeći se za ruke, tiho izašli, postade njihov putokaz ka životu. Boje vječnog svijetla su se počele mijenjati valovima njihovih misli.

 

 

Promatrajući ovu Tigrusovu sliku osjetih ona davna uzbuđenja, osjetih jesenske opijajuće mirise, začuh dionizijsku himnu ljubavi, a u njenim predivnim bojama osjetih ono drevno krštenje jednoj velikoj ljubavi.