Jedne tamne noći vodila sam dugi razgovor sa sjenama. Bilo je to kao uvijek: voditi razgovor sa sjenama prošlosti. Čaša je bila na stolu, bila sam sama. Crno vino u crnoj noći. Bolovala sam sama i uvijek ponovo nastojeći da me ne proguta tama crnog vina u toj crnoj noći. Te tamne noći vodila sam dugi razgovor sa sjenama prošlosti. Razgovor uz crno vino i noć, noć koja ima svoju moć i koja se ne može zaboraviti.

Srce mi se širilo za ljubav, ravnodušje je predodredilo put labirinta. Gledala sam to jezero boli, vrlo jasno mi se ocrtavalo na licu, a kroz šifre što ih je magla ispisivala na kišnom staklu, tama se zgušnjavala i zauzela svoje mjesto u kutu sobe... između mene i ništavila je bio jedan korak... tiho i usamljeno sam stajala na izvoru Sna, sjena me preskočila i nastavila put... zastala sam... hladna jesen i još hladnije njegovo srce nisu mogli prekriti tamnu stranu Mjeseca... kad demon napušta, uvijek napušta sa osmijehom na licu... labirint je bio beskrajan... razgovor sa sjenama je trajao dugo.. ne samo te noći... u labirintu sjena svijet nije zavrtio svoju jutarnju kap rose na mojim trepavicama, dušu nije obavila meka tama sutona, susret zore i sutona se nikad nije dogodila... godinama su moje oči bile zatamnjene... godinama su sfere nejasnih poruka iz svijeta sjena stizale do mene... fino sam dešifrirala te poruke... sebe nisam znala... nisam željela nikog uz sebe, čak ni sebe...

I onda jednog jutra... osvanulo je jutro boje ruže... susreli su se zora i suton... oči više nisu bile zatamnjene, iako jača svjetlost zaboli, ako im presiječe put... ostali su ožiljci... jer, kad demon napušta, on uvijek napušta sa osmijehom na licu...