Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.......

Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca........

A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.

Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.

Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.

Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.

Pisala sam pjesme vjerujući da me je ljubav zauvjek napustila, grlila sam malog plišanog medu koji mi je šaputao

"Volim te malena moja",

tražila sam oproštaj jer sam jednoga dana otišla tražeći izvor i oči boje sna. Moja gimnazijska ljubav je bila samo zanos i vjerovanje u ljubav, ali nije bila ljubav.

To je bila samo poezija ruža.