Nemir mi kaže, da si razbacao svoje snove po mom horizontu i pristižeš me svojim mislima, umotavaš me u tanke niti paučinastih zraka, stvarajući čahuru oko nas, jer smo se pronašli. A tko si ti? Netko tko mi pokazuje da još uvijek hladan vjetar obilazi tvoj Mjesec. Netko tko upija moje riječi kao tople suze dlan i živo svjedoči svakom provedenom trenutku. A tko sam ja? Pronađena, bez sjena, klizim uz tebe i nakon blijedih dana provedenih u zavjetrini nečijeg davnog nemira ponovo dolazim pred lijepe plave oči, idem u noći što održavaju svoja obećanja. Upoznao si me, lomio bolno moje zidove, srušio ih i razbacao po daljinama. Potopio si u vodi sve moje stare ideale, dotaknuo svemir i pomaknuo pramen kose sa čela. Sve moje nemire skupio si u jedan i otpuhnuo prema sjeveru, a tvoja ruka uvijek dočeka moju u svakom trenutku kad to poželim.