Ove razvaline moje duše nekad su nastanjivale nečije ruke, gubih se u tuđim zagrljajima kao pijesak kad prolazi kroz prste. Osluškujem šum izvora sa istoka, nema mnogo dalekog prostora među nama. Nije to više nepristupačan put, nisu to više staze obrasle mahovinom ispod sjevernog neba, davno zaboravljene i ponekad u snovima posjećene. Zlatni ritam mog srca preskače ponovo uobičajenu šetnju ovog dana, pokrila me tvoja sjena i u toj ugodnoj tami osjećam se blaženo. Tko mi to stoji pred vratima? Privid sreće? Neobjavljena poruka pozitivnog predznaka? Koji oblik ćeš uzeti i pohoditi sada čistu stazu mog sjevernog neba? Hoćeš li od sjevernog neba učiniti toplo južno, plavo-crveno, jutarnje i meko? Ova raskoš koju osjećam u tom kutku srca otvara prozor tvom horizontu i onoj nevidljivoj tankoj niti po kojoj polako doplovljavaš i do mojih obala. Potapa me taj val, bez težine... i neoštećenu vraća na novu obalu mog života.