"Oprosti mi godine neznanja." šapnuh osmjehu neba.

"Dobro došla u trenutak istine." odgovori mi osmjeh.

"Einsteinov san traje u našim mislima i našim osjećajima"

"Einstein je sanjao Božji san. Odživi ga svijesno." šapnu mi glas istine

"Sjedini u sebi naučeno i vjerovano. Slijedi glas anđela koji te je vječno prati i čuva."

"Zar ti nisi moj anđeo čuvar?"

"Ja sam samo osmijeh iz tvojih ćelija, ona luda u tebi koja će ti pomoći da uistinu ostaneš dijete veselja i sreće, da se nikada ne probudiš iz Božjeg sna."

 

U taj čas pred mojim unutarnjim očima zatitraše svijeće na žrtveniku crkve u kojoj sam krštena, primila pričest i firmana. Vrijeme otvori svoja vrata i ja odživjeh još jednom rađanje i sazrijevanje.

Na krstionici me dotaknu hladna ruka stranca i ja osjetih kapljice vode kako se kotrljaju niz čelo.

"Što je vječnost?"pomislih

"Onaj trenutak u kojem ćeš spoznati beskonačnost u konačnosti svoga tijela."

Odrastala sam u okrilju dobroćudnog osmjeha jednog predivnog čovjeka. Moj djed je i moj največi učitelj sa početka sna. Kada smo u gimnaziji počeli učiti kvantnu fiziku našla sam se pred problemom nerazumjevanja.

"Što je svijet kvanta?" upitah djeda jedne večeri zatvarajući knjigu iz koje su me gledale formule koje nisam razumjevala.

"Ulazom u svijet kvanta napuštamo svijet svakodnevnog iskustva, napuštamo, vrijeme, prostor i materiju i misaono ulazimo u mikrosvijet, u svijet pretpostavki i vjerojatnosti, u svijet vibriranja i titranja energije, u svijet bezbroj dimenzija gdje se susrećemo sa konstantama, sa vjerojatnostima, energetskim poljima, valovima i njihovim određenim duljinama, s frekvencijom i česticama.

Kada se radi o odnosu unutarnjih nevidljivih i vanjskih vidljivih procesa tu je naše današnje znanje još uvijek nepotpuno. Mi još uvijek ne znamo djeluje li gravitaciona sila u svijetu kvanta i fotona. Naša jedina mogućnost je u vjerovanju, u savijest fizike."

smješeći mi se odgovori mi tada već starac u čije sam znanje beskarajno vjerovala.

Savijest fizike?

 

 

"Zar ova dosadna  fizika može imati savjest?" upitah tada još ne razumjevajući tu veliku istinu.

"Može, naravno da može. Početak prošlog stoljeća je bio revolucionarni početak onoga što mi danas primjenjujemo kao gotove činjenice. Teoretičari fizike su u tom vremenu bili u potrazi za apsolutnim zakonima koji neovisno o čovjekovom uplitanju u njih, posjeduju vjerodostojnost.

Princip vječnog održanja energije je trebao u sebi nositi nešto kao poruku održanja ravnoteže u prirodi, a time njenog zdravlja i zdravlja čovjeka kao njenog najvažnijeg dijela. Čežnja za prirodnim uređenjem svijeta, najveće sreće misaonog čovjeka, svijeta koji mu na koncu poklanja svijest i savijest, u tom vremenu je bila cilj svih znanstveih ispitivanja.

Istraživati ono što je moguće, onom tada, pa i danas neobjašnjivom odavati dalje čast i povjerenje, to je bio cilj tadašnjih znanstvenika. Tu su se susretala nasljeđa vjerovanja u ono nadnaravno, vjerovanja u postojanje Stvoritelja i svježina naslućene budućnosti, to je bilo sjedinjavanje vjerovanja i znanja. To ti je draga moja djevojčice savijest fizike."

"Još uvijek ne razumijem."

"Prije Einsteina se smatralo, na osnovi dnevnog iskustva, da su događaji iz kojih možemo nešto naučiti, prošlost. Oni događaji u kojima možemo nešto promjeniti su bili budućnost. Prošlost je bila odvojena od budućnosti nekim  vremenom koji je nazivan sadašnjost, a sve se to događalo izvan čovjeka, promatrača tih događaja. Vrijeme nije bilo dimenzija nego mjerna veličina tijeka događaja."

Makinalno sam pogledala na sat. Djed se uozbiljio i zašutio na tren. Tišinu je narušavalo kucanje zidnog sata. Velika kazaljka se približavala dvanaestici i kucanje nadjača zvono. Ura odzvoni sedam puta.

"Ovo je naše dnevno iskustvo, mi razgovaramo već sat vremena, ali to iskustvo nas još uvijek nije naučilo što je naše vrijeme, nije nas naučilo da sadašnjosti uistinu nema, da je ona samo jedan treptaj oka."

nastavi djed mirno osjetivši da sam postala nestrpljiva.

"Desetljećima pokušavamo dokučiti što je sadašnjost koju mi svojim postojanjem i stvaramo, što je odsječak vremena čije je trajanje određeno udaljenošću promatrača od početka događanja. Ti si cijelo ovo vrijeme bila, iako to nisi osjetila, sudionik u stvaranju sadašnjosti, ovog trenutka u kojem trajemo."

"Jesi li ti to osjetio?"

"Nisam, jer kao ni ti za to nemam osjetila. Mi nemamo osjetila kojim bi mogli svjesno osjetiti postojanje Stvoritelja u nama. U tome se krije problem nerazumjevanja i nespoznavanja te elegantne teorije. Mi ne osjećamo energiju iz koje smo nastali i koju našim sudjelovanjem u životu proizvodimo. Da bi nam to bolje objasnio i dokazao Einstein se poslužio svjetlošću koja osvjetljava sve događaje i njenu brzinu odredio kao konstantu izačunavanja nastajanja energije.

Energija koja se pri tome razvija je jednaka masi pomnoženoj sa brzinom svijetlosti na kvadrat. Po njemu se bilo koje djelovanje može širiti samo brzinom manjom od brzine svijetlosti ili jednakom njoj."

pogledao me je svojim blagim očima tražeći potvrdu da ga razumijem u mojima.

"Ali mi smo u dnevnoj sobi, vani je već davno noć. Ni traga od svijetlosti, kako onda mogu razumjeti to što govoriš?"

"Formula koja je promjenila našu spoznaju o vremenu i svijetlosti nije primjenjiva u tvom dnevnom iskustvu jer ti nemožeš spoznati brzinu svijetlosti, iako ju u olujnim noćima odbrojavaš vremenom od bljeska munje do grmljavine. Tada spoznaješ da je svijetlost stigla do tebe brže od zvuka, ali još uvijek nespoznaješ vrijeme koje je trebao bljesak da stigne do tvojih očiju. To vrijeme koje je munja trebala da stigne do tvojih očiju je Einstein nazvao sadašnjost  i promovirao četvrtu dimenziju kao bitnu dimenziju našeg postojanja. To je trenutak u kojem se poznaje prošlost i samo sanja budućnost. U trenutku je skupljena vječnost tvog postojanja u konačnosti tvoga tijela.

Svijetlost, tvoja svijesnost i tvoje tijelo u vječnom zagrljaju neba stvarate tvoje postojanje u Božjem snu."    

Slušala sam priču o nastajanju nove fizike, priču u kojoj nije bilo ni jedne formule koje su mi u školi išle na živce. Učeći ih napamet nisam razumjevala niti osjećala njihovu snagu. Te večeri kao da je trag svijetlosti ušao u moju svijest ja uskliknuh.

 

 

"Vrijeme je energija koju ću uistinu spoznati tek kada spoznam zvjezdanu inteligenciju, kada osjetim u sebi onaj zvjezdani prah iz kojeg sam nastala, kada osjetim njenu snagu u sebi i spoznam da je naš život Božji san."

Sada zamišljam crkvu u kojoj sam krštena, u mislima stojim pred oltarom i pokušavam spoznati vrijeme, tu četvrtu protegu u sebi.

 

 

"Ali tko je pokrenuo tu mašineriju, tko nas je uveo u ovaj čudesni svijet?"

pitam sliku iznad oltara.

Tišina mi dokaza da je to čega sam se kao dijete bojala samo slika, a slike ne govore.

Glas iz djetinjstva progovara snom na ovom čudesnom oltaru sna.

Da sada mi se pričinja da razumijem ono još uvijek nerazumljivo, još uvijek nedovoljno razjašnjeno. Čini mi se da to čudo osjećam u sebi. Razumjevanje se dogodilo davnim otkrićem kvantnog skoka unutar materije, skoka onog čudesnog paketića energije sa početka Božjeg sna, to je ona teorija čiji je duhovni sadržaj položen u dimenziju vremena i u svijet zvjezdane prašine.

Dugo vjerovana istina: "Natura non facit saltus". (Priroda ne čini skoka), je  skokom tog paketića čudesne energije porekla upravo taj princip, koji su od antičkog doba filozofi i znanstvenici držali apsolutnom istinom.

"Priroda" skakuće uvjetovana oslobađanjem određene količine energije i dvojstvom njenog isijavanja. Ta je količina nazvana kvantum energije i ona pri svom širenju može biti i val i čestica u isto vrijeme. Do tada poznatom valnom elektromagnetskom isijavanju je, kroz otkriće njegovih čestica, poklonjena  stvarnost postojanja.

Svijetlost je dobila dušu.

 

 

Duša svijetla je njegova energetska količina. To su one iskrice koje vidimo tek unutarnjim očima, vidimo ih tek srcem.

Tada postajemo sudionik, promatrač u nastajanju i razvijanju svih procesa u sebi. Vjerojatnost je veličina koja objašnjava svaki slučajni događaj za kojeg ne postoje sigurne pretpostavke.

U procesima makrosvijeta i u objašnjavanju njegovih prirodnih zakona promatrač ima veliku ulogu, ali u procesima mikrosvijeta, dakle u svijetu zvjezdane prašine promatrač postaje sudionikom i tako ima  središnju ulogu.

Bez sudionika i njegove multidimenzionalne svjesti, magloviti svijet beskraja u kojem svjetluca zvijezdani pjesak i ocrtava svoje mliječne puteve, živi svoj nevidljivi, samostalni život. Sudjelujući svijesno u tom svijetu mi otvaramo vrata svijesnosti i spoznaje.

Naš um je prisutan pri svakom događaju i uvjetuje njegov tijek. Uspjemo li misaono prodrijeti u prostor svojih atoma i otkriti da naši elektroni u tom trodimenzionalnom prostoru imaju tri pravca kretanja i pozitivno i negativno zakretanje, tada spoznajemo i dušu materije.

 

 

Elektroni u atomima našeg tijela imaju svaki svoju pokretačku snagu i samostalnost pokretanja, svoju dvojnost, ali i svoje svojstvo. Oni se međusobno odbijaju, a spajaju se sa protonima.

Contraria sund komplementa.

 

 

Suprotnosti se nadopunjuju i tako nastaje harmonija u našim  mislima i našim osjećajima, tako nastaje naša unutarnja ravnoteža.  Promatrajući elektrone na njihovom putu shvaćamo da oni nemaju određenu putanju. Oni skaču i pri tome oslobađaju energiju, njihovo mjesto nikada nije predvidivo, mogu biti i tu i tamo, oni su nekada val i čestica u isto vrijeme. 

 

 

Ljudsko tijelo nije nikada u stvarnom stanju, nego vječno nastaje iz uvijek novih mogućnosti našega  zvjezdanog svijeta, iz onog astralnog tijela u kojem je skrivena vječnost.

Kada naučimo vrednovati sve ono što može biti, ono što stalno djeluje i za nas postaje mogućnost kojoj svjesno težimo. Tom suigrom našeg trenutačnog  stanja sa svim mogućim stanjima u nama mi ostvarujemo pravu punoću stvarnosti.

 

 

Stvarnost je trenutak u kojem postojimo, trenutak u kojem spoznajemo da materija našega tijela nije čvrsta, nego da ona nastaje vječnim procesima sjednjavanja sa zvjezdanom prašinom beskraja.

Čovjek je uistinu cjelina, a ne zbroj njegovih djelova. U kugli našeg trenutaka se krije spoznaja o nastajanju prostora pod utjecajem vječnog gibanja najsitnijih struna i vječne energije svijetlosti i vremena.

 

 

Pred mojim unutarnjim očima se odjednom zakrivi, velika lađa crkve, na oltaru se smanjiše svijeće, a na svodu, iznad slike Stvoritelja, iznenada iskrsnu freska "Nastajanje svijeta" iz Sikstinske kapele.

Jedna zraka sunca probijajući se kroz vitraže obasja njen dio, stvaranje Adama. Osjetih dinamiku i ritam u pokretu koji život znači.

 

 

Promatrala sam zadivljeno dvije ruke iz čijeg dodira zatreperiše strune, maleni prozirni končići i počeše jedan za drugim lepršati skladajući simfoniju Božjeg sna. Slika, velikog renesansnog majstora, se izgubi u tom čudesnom plesu izmješanih pokreta, boja i tonova.

 

 

Mi trajemo u svjetlosnom zagrljaju neba, mi nosimo u sebi tu čudesnu energiju kojom osjećamo sebe u sebi i svijet oko nas, mi smo čestica te čudesne energije, zrnce zvjezdane prašine.

Svijetlost, ta čudesna energija je duša svijeta.

Svijetlost ili Bog?