Ako sam je osjetila… osjetila sam je… bol, tamnija od noći, probila me oštrim kopljem ispod desnog rebra i bacila mrtvu sjenu na crvenu ružu moga svjetla. Nije mi svanulo jutro boje ruže. Nije. Oči ne zrače toplinom, a ispod mjesečevih velova prekrila sam probodeno mjesto i stavila crvenu ružu na ranu da postane još crvenija. Nemir te najavio, nemir te i odnio…bilo bi dobro probuditi mrtve duše razasute po nebu i zapaliti cijeli taj beskraj. Upoznao si me, potrošio zelenu boju u plavom snu, zatvorio vrata i bacio ključ.  Pretačem sol i dobivam more. Iz mora izranja lice sjene, a ona baca drugu mrtvu sjenu na moj život.