Gdje se izgubio dar predanog čina slobodne odluke bez prisile da se nešto dobro uradi? Jesmo li doista odustali od pomaganja drugima u nevolji? S duhovnog aspekta, pomagati drugom je pomoći sebi; očistiti dio karme, skupiti bodove za sljedeći ciklus, iskupiti neki grijeh otaca, ispuniti zavjet koji smo jednom u nevolji sebi dali… Gdje je nestala sva ona pozitivna energija kad smo širom otvarali vrata izbjeglicama i prognanicima ili nešto iz „onog sistema“, kad smo hrlili na omladinske radne akcije?

Nedavno je na velikoj TV prikazan prilog o ličkom skloništu za medvjede; azil pun dobrovoljaca i dobrovoljki iz različitih zemalja ali gotovo nijednog i nijedne iz Hrvatske. Izvjestitelj je pomalo snishodljivo komentirao kako stranci ovamo hrle da bi radili za opće dobro, a našima ni traga ni glasa. Možda se među njima, tek tu i tamo, pojavi i netko od Hrvata. 

Jesmo li doista slijepi na potrebu ovakvog rada? Zašto je tomu tako? Zašto naš svijet ne mari za dobrovoljni rad, a prilika je i potreba za takvim djelovanjem na sve strane? Pomoć ne trebaju samo lički medvjedići  ili ugroženi supovi na creskim liticama nego i stotine pa i tisuće zemljaka …Napušteni starci, nemoćni invalidi, posrnule djevojke, mladi delikventi, osobe u raljama droge,  zlostavljane žene i djeca, nezaposleni, prognani, izbjegli, bolesni, siromašni, bijedni, prevareni, izigrani… Popis se čini beskonačan, ali se ustanova dobrovoljnog rada usprkos velikoj potrebi teško probija u svijest nacije.

Znate li vi nekoga u svojoj široj okolini tko dobrovoljno radi za neki viši cilj? Osobno, znam samo jednu stariju ženu s minimalnom mirovinom koja tjedno odlazi kod dementne starice da joj skuha neki obrok, izmasira ruke i pročita ulomak iz knjige kako bi joj pomogla da se malo smiri. I sigurno je da to ne radi zbog nekog skrivenog interesa nego iz svog dubokog kršćanskog uvjerenja da je to pravi put i pravi način. I tako to ona radi već godinama, bez posustajanja.

Po definiciji, dobrovoljnost je čin slobodne odluke, bez prisile, svojstvo onoga što je dobrovoljno. Dobrovoljstvo je opet služba ili postupak dobrovoljstva ili stav dobrovoljca.  Slični se stav izražava i riječima dragovoljac i dragovoljka. U povijesti raznih naroda, dragovoljnost je odigrala ili još uvijek igra ulogu od neprocjenjive važnosti. Igrala je i kod nas u sasvim nedavnoj povijesti, u domovinskom ratu kad su ovdašnji stanovnici širom otvarali vrata svojih domova i u njih primali svoje prognane ili izbjegle rođake i prijatelje iz ratom zahvaćenih područja.

Ali danas, kao da smo se zamorili, kao da smo ogrubjeli u svojoj samilosti, kao da smo svoje zalihe dobrovoljnosti potpuno iscrpili. Svi samo traže novac ili neku drugu materijalnu naknadu za svoje vrijeme i trud. Ili se varamo u ocjeni? Možda dragovoljnost ipak i dalje živi u našim srcima?

U SAD-u je, na primjer, dragovoljnost prava institucija kojom možete zaraditi bodove koji se negdje upisuju u vaš curriculum vitae kao preporuka koja svjedoči o vašem karakteru, kao dobrodošla i poželjna osobina da se pomogne bližnjima i prirodi. U svim se religijama svijeta potiče dragovoljni rad u službi Boga ali i kao način širenja vjere i uvjerenja. To se onda zove misionarstvo. Poznajete li nekog misionara iz naših krajeva? Možda biste o njemu ili njoj mogli napisati temu mjeseca kolovoza? Možda imate svoju teoriju o tomu zašto je dobrovoljnost u ovo doba, na ovim područjima, spala na niske grane?    

Jedno od mogućih objašnjenja je i ono o raspadu patrijarhalnog uređenja; staro nije nadomješteno novim - civilno društvo je kod nas još u povojima. Živimo u vakumu između ta dva pola. Kao i svugdje drugdje u svijetu, ljudi se i kod nas oduvijek međusobno pomažu u nevoljama. Usprkos pola stoljeća „komunizma“ i liberalnog svjetonazora koji je obilježio to razdoblje u svjetskim razmjerima, kod nas se i dalje najviše pomagalo rođacima i suseljanima. Ti meni – ja tebi. Ti meni pomažeš sagraditi kuću, ja ću tebi pomoći pri žetvi ili drugim radovima. 

Za nemoćne, bolesne i stare uvijek se morala pobrinuti familija, uglavnom njezin ženski dio. Bezbrojne su snahe generacijama njegovale, prale i hranile bezbrojne punice i punce, svekrve i svekre. To je išlo u opis službe i obavljalo se bez pogovora. Bilo bi sramota postupiti suprotno takvom običajnom pravu i navadama. I sve je bilo upravo tako do početka industrijske revolucije i izuma kapitala kao vrhunskog suverena. A onda je seosko  stanovništvo, a naročito njegov ženski dio, pohrlio u tvornice i urede. Vjekovne  institucije dobrovoljne pomoći polako su hrđale da bi se potpuno raspale do današnjih dana globalizacije.  

Ali je li kod nas doista kapital totalno zavladao svim odnosima i institucijama ili ipak postoje svijetli primjeri nesebičnosti i predanosti? Možda o njima malo znamo, možda nisu u medijima niti u žiži zanimanja javnosti? Poznajete li takve osobe? Možete li ispričati njihovu – a možda i svoju priču – za čitatelje www.magicus.info  magazina? Kakvi su vaši stavovi prema  pitanju dobrovoljnosti i dobrovoljstva? To je TEMA MJESECA KOLOVOZA!

Pišite, slikajte, crtajte, pjevajte…a Magicusova će vas redakcija, kao i obično, nagraditi nekom dobrom knjigom za vaše nesebično zalaganje.

U nastavku je jedan psihologijski pristup temi pomaganja drugima..svakako pročitajte jer zapravo je logična nadopuna ove teme i zajedno predstavljaju cjelovitiji pristup samoj temi...

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27379