Misao, taj čudesni horizont našeg postojanja, misao na izvoru, misao koja postaje osjećaj i spoznaja želja, poezija našeg istinskog postojanja.

Kako je daleko ta čudesna crta na kojoj se dodiruju nebo i zemlja, duša i tijelo, svijest i podsvijest našeg postojanja?

To je  čudesna slika koja se zrcali na prividnom horizontu svijesnosti je izraz našeg lica, naš smijeh i dinamika naše rečenice, ona je zrcalo naše duše.

To su sjećanja i znanje,  bol i strahovi. Njom možemo usmjeriti našu emocionalnu i kinetičku energiju, možemo tražiti slijepe točke svjesnosti o tijelu, možemo ih osvijestiti, možemo usmjeriti titraje energije u ispoljavanje ljepote i lakoće postojanja.

 

Činjenica da pamćenje i sjećanje ima svoje mjesto u ljudskom mozgu, činjenica da se mi sjećamo i da se mislima možemo vraćati u prošle događaje, da možemo u pokretnim i zvučnim slikama, sanjati budućnost, misliti pojmove, zamišljati situacije, dovoljnja je potvrda, da je misao energija, kojom se može upravljati, koju se može oblikovati, kojom se može djelovati.

 

 

Tom čudesnom misaonom vježbom stvaramo nove sinapse u mozgu, ucrtavamo svrsishodne uzorke u mozgu iz kojih možemo idejama, iskricama naše svijesti, zvijezdama na nebu našeg malog univerzuma stvarati svijet u kojem živimo širiti svoj horizont. Pokretne misaone slike uzrokuju, oblikuju i usmjeravaju pokrete našega tijela i pretvaraju ih u lijek protiv tjelesne, ali ponekad i duševne boli.

Sjedinjenjem osjeta i osjećaja u svijesnost mi ulazimo u onaj dio nas samih koji često samo životari iza naših misli.

 

 

Na tom putovanju bespućima naše duše poslušajmo tri predivne, vječne melodije. Odaberite sami koja od njih, u vašoj svijesti, budi osjećaj ljepote postojanja.

Jednog čudesnog proljetnog jutra dok sam uživala u rađanju prirode, osluškivala

predivne tonove svitanja

divila se simfoniji boja i mirisa, bol, ta "nezvana gošća" na slavlju osjetila se počela širiti tijelom.

Osjetih kako boje gube ljepotu, kako mirisi više ne prodiru do moga srca, tonovi svitanja postaju monotoni i ja to proljetno jutro pamtim kao neugodan doživljaj.

Bol je tog jutra zauzela monopol nad mojim osjetilima i svakim njenim ponavljanjem je postajala novi razarajući događaj, nešto kao potres, kao erupcija lavekoja je geometriju tijela i duše pretvarala ruševine života.
Teoretsko znanje mi je govorilo da je geometrija tijela narušena mojom krivicom i bol se kriomice uselila u te ruine kao beskućnik u razrušenu kuću.

 

Zatvorih oči i pokušah tog lutalicu vidjeti srcem, pozdraviti ga stihovima jednog nažalost za mene bezimenog  mistika iz trinaestog stoljeća.

Pitala sam o Tebi svakog koga sam srela.
Tada sam ugledala tebe
Kroz sebe
I shvatila da smo isti
"O, Ti, koji si tako nepodnošljivo lijep,
Čiji si ti voljeni?" pitala sam.
"Svoj vlastiti," odgovorio je;
"Jer ja sam jedan i samo jedan -
Ljubav, ljubavnik, voljeni, zrcalo, ljepota, oko."
Tražila sam samoću sa svojim voljenimm,
No shvaćam da u ovom tijelu nema nikoga osim mene.
Ja sam onaj koga volim;
Onaj koga volim je ja
Tko je ljubavnnik?
Voljeni, Ljubav i ljubavnik - troje u jednnom;
Ovdje nema mjesta za savez,
Pa, čemu onda govoriti o "odvajanju?"
Lovac, plijen, mamac i zamka;
Svijeća, svjećnjak, plamen i mušica;
Voljeni, ljubavnik, duša i želja duše;
Opijennost, pijanac, vino i čaša
Sve sam JA!

Zglob do zgloba, ruina do ruine, meni tog jutra strana i nepoznata dimenzija prostor- vrijeme je bila bez ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske ravnoteže. Osjećala sam je samo kao neugodu i kroz bol upoznavala tog tajnovitog stranca koji mi se smiješio krijući maskom svoje pravo lice.

 

Bol, ta nezvana gošća u našim tijelima, svaki tren oblači novu haljinu i skrivajući se iza krinke započinje uvijek novi krabuljni ples s našim osjetilima i osjećajima. skućuje naš prividni i pravi horizoht, zatvara nam vidike, onemogućuje uranjanje u radosnu kupku postojanja.

Kako razotkriti to tajnovitio, uvijek novom maskom, zakriveno lice?

Jedini način je putovanje tijelom, pokušati uronuti u zvukove mjesečeve sonate našeg malog univerzuma i uz čudesne tonove sanjati ljepotu postojanja.

Srebrene zrake se tada, dodirujući naše misli, lome na kristalima Freudove sante leda i osvjetljavaju nam stazu ka spoznaji mnogih tajnovitih puteva naše podsvijesti. Bol dobija lice, njene konture postaju vidljive u geometriji našeg postojanja, mi odkrivamo i prepoznajemo mjesto na kojem se skriva.

 

 

Odjednom u tom čarobnom labirintu razlomljenih zrcala vidimo osjećaj na samom izvoru sna. Ta čudesna slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.

Tu u labirintu zrcala svijesti otkrivamo čudesna prostranstva istinskog postojanja, daleki široki horizont, prepoznajemo ono, do sad, neviđeno. U našem malom univerzumu trepere sitne strune još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, ta čudesna tvar svemira koja nam dokazuje da smo jednina sa svijetom u kojem živimo. U zraclima iznenda prepoznajemo sva svoja proživljena i zatomljena duševna stanja, upoznajemo sva svoja tijela i sjedinjujemo se u cjelinu u biće koje zna odgovoriti na pitanje:

Tko sam ja?

 

Prepoznajemo tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog nam se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajemo oluju naših misli i osjećaja.

 

Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u nam postaje blisko i istinski naše. Vidimo materiju sna, iz koje kao lava sukljala životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i onda iznenada vidimo kristalno jasnu sliku u kojoj naslućujemo obrise mog uspravnog tijela u pokretu.

Tonovi mjesečeve sonate prelaze u ljepotu jednog novog sna, sna za elizu , jednog davno komponiranog sna o ljepoti ljubavi i mi osjećamo kako se u nama budi uspavani ritam i vidimo kako bol, onaj čudesni stranac sa početka priče, nespretnim koracima nestaje iz našeg života.

Ljubav, ta čudesna energija satkana u melodije vječne glazbe, je energija kojom pobijeđujemo sve utvare i sva nesvjesna stanja.

Poslušajte još jednom vama najdražu melodiju, dozvolite srcu da diše i da zatreperi ritmom buđenja.

Istina našega života, ljubav ta čudesna energija na izvoru snova, je treperavi sjaj mjesečeve sonate i predivni tonovi svitanja  često nečujna simfonija koja se krije u našem malom univerzumu.

Kada je jednom čujemo ne zboravljamo je više i onda znamo da je naš horizont ona čudesna linija na kojoj se sjedinjuj zemlja i nebo, duša i tijelo, ta čudesna lakoća postojanja u sebi samome i svijetu koji nas okružuje.

 

 

Iza zrcala naše svijesti se širi naš dobri stari horizont, granica između neba i zemlje, između duše i tijela, horizont koji mi svojim svjesnim postojanjem u dimenziji prostor- vrijeme širimo.