Na kraju, kao jedina alternativa jezivoj paralizi ostaje da riskiramo skok u akciju, bez obzira na posljedice. Izvedena na ovaj način, akcija može biti ispravna ili pogrešna, barem prema konvencionalnim mjerilima.
Ali, naše odluke na konvencionalnom nivou moraju biti poduprte uvjerenjem da, činili mi ovo ili ono, bilo što da nam se „dogodi" — na kraju krajeva — jeste „ono pravo". Drugim riječima, moramo se u to upustiti bez „naknadnih pomisli" bez arriére-pensée o žaljenju, oklijevanju, sumnji, ili samooptuživanju.
Tako je Jun-men, upitan, „Što je Tao?", jednostavno odgovorio: „Hodaj dalje! (ehu)"
Djelovati „bez naknadnih pomisli", ne razmislivši dvaput, ni u kom slučaju nije obična pouka koju bi trebalo podržavati, jer ne možemo ni ostvariti ovakav način postupanja dok nam, van svake sumnje, ne postane sasvim jasno da je, u stvari, nemoguće učiniti bilo što drugo. Po riječima Huang-poa:
Ljudi se plaše da zaborave svoj vlastiti um, strepeći od propadanja kroz prazninu, gdje nema oslonca za koji bi se mogli prikačiti. Oni ne znaju da praznina nije stvarno praznina, već istinsko carstvo Dharme... Ono se ne može tražiti niti očekivati, shvatiti mudrošću ili znanjem, objasniti riječma, dodirnuti materijalno (tj. objektivno), ili dostići zaslužnim djelima.
Sad, ova nemogućnost „hvatanja uma umom", kada se uvidi, jeste ne-akcija (wu-wei), „sjediti mirno, ne raditi ništa" kao što „proljeće dolazi, a trava raste sama od sebe". Nema nikakve potrebe pokušavati da um to ne učini. To samo dovodi do veće neprirodnosti.
Ipak, što se tiče psihološke strategije, nema potrebe ni pokušavati da se izbjegnu neprirodnosti.
Po doktrini japanskog majstora Bankeia (1622-1693), um koji ne može uhvatiti samog sebe naziva se „Nerođeni" (fusho), um koji se ne rađa niti pojavljuje u sferi simboličkog znanja.
Jedan laik se raspitivao: „ Ja veoma cijenim vaša uputstva o Nerođenom, ali prisilom navike, naknadne misli uporno mi iskrsavaju i, pošto mi smetaju, teško postižem savršenu suglasnost sa Nerođenim. Kako mu mogu vjerovati u potpunosti?"
Bankei mu reče: „Ako načinite pokušaj da zaustavite naknadne misli koje vam iskrsavaju, onda um koji ih zaustavlja, i um koji je zaustavljen, postaju podvojeni i tada više nema mogućnosti da se dostigne duševni mir.
Prema tome, za vas će biti najbolje da jednostavno vjerujete da, prije svega, uopće ne postoje (mogućnosti kontrole pomoću) naknadne misli. Ipak, uslijed sklonosti karme, ove se misli javljaju povremeno u onome što vidite i čujete, onda iščezavaju...."
„ Otklanjati misli koje se javljaju isto je kao i prati krv krvlju. Ostajemo nečisti, zato što se peremo krvlju, čak i kad speremo prvobitnu krv — a ako i dalje nastavimo tako nikad nećemo sprati prljavštinu.
Ovo je stoga što ne poznajemo nerođenu, neprolaznu, i nepomućenu prirodu. Ako drugu misao prihvatimo kao djelotvornu stvarnost, nastavljamo beskrajno kretanje oko točka rođenja-i-smrti.
Treba shvatiti da je ta naknadna misao samo privremena mentalna konstrukcija uma i da je ne treba ni prihvatiti ni odbaciti. Ostavite je na miru — kako došla, tako otišla. Ona je isto što i odraz lika u ogledalu. Ogledalo je jasno i odražava sve što stane pred njega, a ipak nijedan lik za njega ne prione.
" Um Bude (tj., stvarni, nerođeni um) desetine hiljada puta je jasniji od ogledala i neopisivo, čudesno, veličanstven. Pri njegovoj svjetlosti takve misli iščezavaju bez traga. Ako poklonite povjerenje ovakvom shvaćanju, ma koliko se uporno ove misli javljale, neće nanijeti ni malo štete".
nastavlja se...