Gornje ideje ni po čemu nisu nove, nego su samo »podgrijane«. Korijen im je u starim ezoterijskim i hermetičkim društvima i organizacijama, među kojima teozofiji i antropozofiji pripada istaknuto mjesto.

Izostavivši njegove prapočetke, koji navodno sežu u treće stoljeće, sve do Ammoniusa Sacchusa, filozofa i Plotinovog učitelja, Teozofsko društvo, danas već planetarnog karaktera, okultno-magijsko-spiritističkih vibracija, životno je djelo velikih medija i okultista: Ruskinje Helene Petrovne Blavatsky (skraćeno: H. P. B.) (1831-1891.), irskog spiritista Williama Quana Judgea (1851-1896) i pukovnika Henrya Steela Olcoltta (1832-1907) uz desetak drugih pionira duhovnosti Novog doba. Olcoltt je bio i prvi predsjednik Teozofskog društva, sa sjedištem u Adyaru (Indija). Kao najbliži suradnik H. P. B., on je u svom dnevniku zapisao: »Nitko je nije poznavao tako intimno kao ja... Razni Mahatme, kada su mi pisali o gđi H. P. B. i njezinom tijelu, govorili su o tom tijelu kao o nekoj ljusci, koju je zaposjeo jedan od njih.«

Postoje i druga mjesta koja neoborivo potvrđuju da je H. P. B. bila medij raznih duhova, s kojima je stupila u kontakt bavljenjem magijom. Ne govori li već za sebe puno i činjenica da su članci, upute i komentari H. P. Blawatsky objavljivani u časopisima »Lucifer« i »Path« (Put)?! Madame Blavatsky od najranijeg djetinjstva boravi u društvu onostranih bića. Oni su joj se pokoravali i bili joj na usluzi cijelog života. »Kad sam pisala ‘Izidu’, činila sam to tako lako da to sigurno nije bio napor, nego užitak… Zato jer mi je netko tko zna sve diktirao... Živim okružena vizijama, otvorenih očiju. Neprekidno je vidim preda mnom (Izidu — op. J. B.), i ona mi otkriva tajna značenja njezinih davno izgubljenih tajni. Zadržavam dah i jedva vjerujem svojim čulima.«

Isto potvrđuje i očevidac, pukovnik Olcoltt: »Pero joj je marljivo pisalo, a onda bi iznenada stala, zagledala se u prostor praznim pogledom vidovnjaka, skratila pogled, kao da gleda u nešto nevidljivo u zraku ispred nje, i počela prepisivati na papir ono što je vidjela. (…) Sjećam se dva slučaja kada sam i ja mogao vidjeti i uzeti u ruke knjige iz čijih je astralnih duplikata ona kopirala citate.«

Blavatskyjeva je svoje neobične »sposobnosti« naslijedila već od svojih predaka. Na štetu duša, danas se nerijetko zanemaruje činjenica da i postoji izvjestan broj ljudi koji podnose duhovne presije što su im ih nanijeli njihovi preci svojim neurednim životom ili bavljenjem nekom od okultnih praksi...

Iz djela »Crtice iz života H. P. Blavatsky« donosimo detalj s krštenja nje kao djevojčice: »Kumovi su se nalazili baš u aktu odricanja od zla i od sviju njegovih djela, kada su opazili, da je plamen svijeće djeteta zahvatio odijelo svećenika i siromašnom starom gospodinu nanio strašne opekotine.« I dalje: »Njezine dadilje… bile su uvjerene da Helena ima veze s onim nevidljivim.« Prilikom igre Blavatskyjeva je hipnotizirala djecu; jedno se dijete tako i utopilo. Svoje odnose s »nevidljivim pomagačima« Blavatskyjeva je svjesno produbljivala. S tom svrhom putuje svijetom i susreće znamenite okultiste, koji je upućuju u mnoga tajna umijeća. U Kairu je jedan fakir upućuje u tajne crne magije i posvećuje je kultu Izide. U Parizu se upoznaje s Mesmerovim magnetizmom. Proučava voodu i haićansku magiju.

»Helena je širila užas oko sebe.« (J. Bergier) »Neka misteriozna vatra joj je palila cigarete.« (M. Monestier) Prima misteriozne posjete, kontaktira s misterioznih »sedam tibetanskih majstora« (godine 1851. susreće u Londonu svoga učitelja, a 1868. skupa s njim pohađa Tibet), koji joj daju upute i živi u njihovom društvu. Po njihovom nalogu putuje u Tibet i u Meksiko. Diktiraju joj »Tajnu doktrinu« i određuju stvaranje Teozofskog društva, koje je utemeljeno 8. rujna 1875.

O njezinoj »duhovnoj misiji za svijet« (i Đavao ima svoje misionare!) svjedoči C. Jinarajadasa, koji kaže da je ona svijetu dala podlogu jedinstva: »Naravno da je zadaća svake religije, da sjedini čovječanstvo, ali to ne može niti jedna od postojećih religija. Kršćanstvo, na primjer, ne može sjediniti svijet iz jednostavnog razloga što od sviju najprije zahtijeva da postanu kršćani... Tako je to sa svakom religijom... Sa svojim naučavanjem, koje je uzela iz sviju religija, pokazala je ona da je jedinstvo čovječanstva jedna prirodna stvar, jedna isto tako jedinstvena činjenica, kao i ona, da svi narodi žive na površini istog planeta, usprkos razlika boje kože i oblika državnog uređenja.«

Uz pokušaj spajanja znanosti i vjere, dakle 1) poticanja komparativnog studija svih religija, filozofija i nauka, te 2) istraživanja nerazjašnjenih zakonitosti prirode i čovjekovih latentnih moći (parapsihološka istraživanja); sinkretizam, odnosno 3) težnja za jedinstvom čovječanstva i nadilaženjem svih religija predstavlja srž teozofskog nauka. Teozofija nipošto nije (kao npr. kršćanstvo) od Boga »objavljena« religija, nego, prema teozofskim autorima, »drevna mudrost koja je nastala kao rezultat istraživanja prosvijetljenih mislioca i vidovnjaka«.
( tvrdnja koju baštini "Spiritualni Sotonizam")

U kolijevci Teozofskog društva, tijekom vremena, stasali su mnogi pojedinci, gurui i neke posebne gnostički orijentirane organizacije. Jedna od najznačajnijih, ujedno i »religiozno tijelo« teozofije, jest »Slobodna katolička crkva«, koju je 1916. godine u Londonu osnovao otpali protestantski pastor C. W. Leadbeater. U Hrvatskoj se članovi Slobodne katoličke crkve sastaju na misi nedjeljom u Mesničkoj ulici, gdje je 1930. godine otvorena i prva službena prostorija Teozofskog društva. Osim toga, četvrtkom obavljaju zazivanje »anđela« i vrše službu »ozdravljanja«. Recimo još i to da Krist Novog doba više nije Božji Sin - Spasitelj, nego, prije svega, terapeut, iscjelitelj i prosvjetitelj…

Unutar teozofije također djeluje i ezoterijska »Škola tajnih misterija«. Iako se osjeća superiornijom od svih religija, teozofija ipak nije mogla izbjeći institucionaliziranju i stvaranju svojih »dogmi« (a toliko se protiv njih borila!), koje su od nje načinile novi (pseudo)religiozni sustav. U tom smislu mogu se zapaziti sljedeće teozofske »dogme«:

— sve je podložno evoluciji, a posebno čovjek, koji je putem tehnika i duhovnog razvoja može skratiti;

— evolucija se odvija po zakonu uzroka i posljedice, koji se tumače kao zakon karme;

— kraj evolucije jest u dosizanju »savršenstva«, koje se sastoji u oslobađanju od zakona uzroka i posljedice (zakona karme), povezano s prosvjetljenjem.



Nadalje, teozofi vjeruju kako su kroz sva vremena postojali ljudi koji su dosezali spomenuta evolutivna »savršenstva«, sa sposobnostima koja su ih učinila »svjesnim suradnicima božanstava«. Njih se naziva »majstorima« ili »guruima«, koji su svoj evolutivni put dovršili, a zatim imaju ulogu da kao »svjesni suradnici božanstava« pomognu ljudima na putu evolucije, kako bi svoj evolutivni put ubrzali i skratili. Teozofski lideri oduvijek su tvrdili da se nalaze u kontaktu s tibetanskim majstorima, članovima lože »Velikog Bijelog Bratstva«, koji predstavljaju skupinu »emancipiranih duša« (dušâ pokojnika koje se sele iz jednog tijela u drugo!), koje imaju zadatak upravljanja evolucijom svijeta i ljudi. Njih nazivaju »avatarima«. Avatari nakon smrti ne odlaze u raj, već ostaju na zemlji, obavljajući svoju »misiju«, a nakon smrti ponovno se rađaju (reinkarniraju) i u njihovoj svijesti je sačuvano znanje o prošlim životima, kao i znanje uopće (gnoza). Prema okultno-ezoterijskim spekulacijama, oni posjeduju sedmerostruko tijelo, a stupanj njihovog razvoja obećava se i svima koji krenu okultnom stazom i podvrgnu se njihovim inicijacijama. Tzv. »ispiranjem mozga«, koje se očituje u nekritičkoj ovisnosti o »božanskom«, guru može onesposobiti osobu za normalno prosuđivanje zdravim razumom, što omogućava razne psihološke manipulacije. Zahtjev takve apsolutne podložnosti nalazimo i kod Swami Brahmajnanande u djelu »Nitya yoga, yoga za vječnost«, u kojemu on poučava: »Stoga moraš posjedovati ogromnu opreznost, jer (eventualni) raskid sveze s tvojim guruom bit će tvoja propast, a odanost guruu uzdići će te do Prosvjetljenja.«

Kamo može dovesti slijepa pokornost »božanskom« guruu (opsjednutom mesijanskom samodostatnošću), pokazuju patološko-kriminalna djela, koja nam donose i crne kronike. Dovoljno je samo prisjetiti se kronologije najspektakularnijih masovnih ubojstava ili samoubojstava, objavljenih u medijima.

Možda u ovom kontekstu nije na odmet spomenuti i činjenicu koja se, uslijed poplave orijentalnih borilačkih vještina, sve više potiskuje, a to je da neke od borilačkih vještina imaju i kultni karakter, ili bar da predstavljaju »idealni stil življenja ili put k Savršenstvu«. Na putu k Savršenstvu oni veliku važnost pridaju poštivanju svoga učitelja i starijih u rangu, »obuzdavaju se od nasilja i pridržavaju se pravila uljudnosti, s istinskom odlučnošću njeguju duh samosvladavanja, nastoje postići smirenost uma (čvrstinu ili stabilnost duha) i nepokolebljivo streme k Istini«.


Danas se aktivnost teozofâ provodi putem raznih sekcija, koje predlažu vegetarijanstvo, makrobiotiku, zdravu prehranu i zdrav život, čistu i zdravu čovjekovu okolinu, meditativne tehnike, razne vrste yoge, autogenog treninga, razne energetske i ine duhovne tretmane, masaže, glazbene radionice, te šíre ekološke ideje, pacifizam i sl. Ovo posljednje sve više privlači i velik broj kršćana, koji, zabljesnuti spektakularnim obećanjima i znanstvenim kvalifikacijama osoba koje ih reklamiraju, sve se više, u potrazi za izlaskom iz svojih životnih nedaća, podvrgavaju inicijacijama i izlažu utjecaju (nipošto bezopasnih!) energetskih i duhovnih strujanja duhovnosti Novog doba.

Sve je više osoba koje nakon sličnih tretmana trpe od nesanica, noćnih mora; opterećuju ih opsesivne (suicidalne) misli, uznemiruju razni glasovi i vizije bićâ iz »astralnih dimenzija«. Nije neuobičajen slučaj da neka osoba, nakon kontakta s okultnim silama koje je zarobe, postane i njihov prijenosnik.


Prvi sukob među hrvatskim tezofima izbio je osamdesetih godina, kada je unutar mlađeg, liberalnijeg, članstva počeo aktivnije djelovati samozvani guru i tantrički jogi Franjo Miličević, koji oko sebe okuplja grupu sljedbenika u Zagrebu, te nastoji dobiti status posebne teozofske lože. Sukob je završio njegovim isključenjem, na što je on reagirao osnivanjem vlastitog pokreta, kojeg je prozvao »Ananda yoga SFRJ«, kojemu će kasnije dati novo ime, »Komaja«. Uslijed međunarodnih trvenja u krugovima teozofije, javlja se i teozofski krug »Fenix«, iz kojega će se kasnije razviti »Nova akropola«.

Post je objavljen 07.05.2007.

Veritas br. 5 (417)