Anne Knorr-Kleine - Pastell (asocijativna Sinestezija)(nach "Klänge der Stille")H.W Knorr- Hörspiel
Asocijativna sinestezija kao glazbeni stil u kojem dolazi do sjedinjenja osjetila, slikom, melodijom, ritmom, ponekad i stihom.
Sinestezija je pojam čiji korijen se krije u grčkom jeziku.
SYNAITHESIS- skupni osjet, skupno opažanje;
SYN= zajedno + AITHESIS= osjet, osjećanje ima slijedeće značenje:
Spontano subjektivno udruživanje djelovanja različitih osjeta izazvano izravnim doživljavanjem djelovanja samo jednog od njih. Do doživljavanja sinestezije dolazi kada stimulacijom jednog osjeta kod čovjeka izazovemo djelovanje nekog drugog osjeta. Tada naprimjer mirisi imaju boje, oblike, zvukove.
Najčešći oblik sinestezije je takozvano “obojeno slušanje”, kada osoba doživljava djelovanje vizualnog osjeta pri slušanju zvukova, što znači pri slušanju odredene glazbe vidi naprimjer samo crvenu boju.
Iako odnos izmedu tona i boje nije isti za sve sinestete, kod osoba koje doživljavaju sinesteziju, postoje neke opće dosljednosti. Oni nam otkrivaju da što je ton koji čuju dublji, to je boja koju vide tamnija.
Slične percepcije boja, koje nazivamo fotizmi, mogu biti izazvani osjetom okusa, dodira, boli, mirisa ili temperature.
Jedan sinestet vidi crno napisane brojeve uvijek u duginim bojama, drugi vidi uvijek plavo kada čuje zvuke klavira, a treći dodirujući mljeveno meso osjeća gorčinu u ustima.
Pravi se sinesteti rađaju sa takvim sposobnostima.
Sinestezija je stilska i retorička figura koja se sastoji u spoju dviju riječi od kojih svaka pripada drugom osjetilnom polju, hladna boja, meko plavetnilo, nježan miris, topla muzika. Često se u običnom razgovoru, nesvjesno koristimo tim figurama, ne razmišljajući da netko doista osjeća to što kaže.
Slijedeći svoja sinstetska svojstva napisna su nezboravna literarna djela i divna poezija. Sinestezijom su se koristili brojni pjesnici, kao što su Edgar Allan Poe, Arthur Rimbaud, Hart Grane, Dame Edith Sitwell i drugi.
Nadareni sinesteiti govore onako kako vide svojim unutarnjim očima pa nam je tako Matoš svoje osjećaje ovako opisao:
“San se hvata zelenih brda i bujnih vinograda po kojima ruji rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih bregunica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane"
Iako je sinestezija, kao pojava poznata stoljećima, tek se u zadnje vrijeme pokušava i znanstveno protumačiti.
U beskraju mogućnosti djelovanja ljudskog mozga su otkriveni putevi po kojima nastaju misaone slike. Zaključeno je da bi te poprečne veze među neuronima u mozgu mogle biti izvorišta sinestezije i kreativnosti.
Ljubav i samokreativnost
Probajmo se igrati svojim osjetilima da bi doista u sebi osjetili nastajanje one čudesne energije, koju nazivamo ljubav. Za lakše razumjevanje nastajanja sinestezije predočimo si misaono- osjećajnu sliku ljubavi, kako ju je stihovima izrazio Prevert, pa je onda sinestezijom zvukova, mirisa i dodira pokušajmo živjeti punim osjećajem.
Ta ljubav
lijepa kao dan
i ružna kao vrijeme
Pitam se, koji me to zvukovi, koje slike vode do iskonskih nagona, slobode, intuicije, snage.
Ta ljubav
tvrdoglava kao magarica
živa kao želja
okrutna kao sjećanje
Pitam se od kuda kreće pokret ruke, kada majka briše znoj sa čela bolesnog djeteta, a od kuda, pokret zaljubljene žene kada miluje lice muža, kad udara u napadu, kad se brani.
glupa kao kajanje
nježna kao uspomena
hladna kao mramor
lijepa kao što su dani ljepi
Vidimo ružičasti zvuk željene rečenice, zapamćenim mirisom njegova tijela osjećamo toplinu zagrljaja, plešući okus njegovih usana, srebrom mjesečine ljepotu poljupca.
To je stanje dionizijske opijenosti. Ljubav je nagon i mi u toj opijenosti gluhi poput tetrijeba plešemo ples ždrala, uz tonove simfonije svemira plavkastih boja.
Ona nas gleda smješeći se
govori ne govoreći ništa
Ja je slušam drhteći
i vičem
U zanosu trenutka, u kojem ljubav vlada cijelim tijelom, pokret čak i onaj najprozaičniji postaje umjeće življenja.
Ta ljubav tako stvarna
Ta ljubav tako divna.................
Ljubav postaje zrcalo u kojem se ogledaju naši najintimniji osjećaji.
U tom trenutku vidimo misli i želje i osjećamo osjećanje osjećaja u srcu, ljubav se širi svim našim osjetilima.
Mi vidimo, čujemo, dodirujemo, udišemo LJUBAV. Taj novi osjećaj nas ispunja bogatstvom i snagom. U mirisu ljubavi prepoznajemo sklad njenih oblika i ljepotu dana u kojem se budimo.
A onda iznenada stih kojim, u zrcalu naše svijesti, vidimo svoje greške, čujemo svoje boli, osjećamo gorčinu tuge u ustima, strah u srcima.
Ta ljubav vrebana
jer smo je vrebali
Ljubav- progonjena, ranjavana, gažena, poricana, zaboravljena
jer smo je progonili, ranjavali, gazili, poricali, zaboravljali...........
U tom stanju punom ljepote vidimo, čujemo, kušamo, dodirujem strah, tugu, nesreću, strast, odlučnost, sreću i izrastamo u zrelu samoosjećanost i spoznajemo trenutak u kojem trajemo.
imamo samo tebe.
Obično u trenucima potpune sreće, vidimo ružićaste tonove sreće iz koje izrastaju najljepše misaone slike u životu i one traju, postaju bajke, djeluju kao pročišćenje, potpuno predavanje intuitivnom.
U tom izobilju ljepote se doista kupamo u pjeni radosi i sreće, osjećamo i živimo ljubav i njome pišemo pjesme, najljepše tekstove u životu i sanjamo anđeoske snove.
Tada nas zvukovi dodiruju, a boje davnih doživljaja mirišu snom i mi čujemo ljubav.