Zaustavi na tren ovaj sumrak što se provlači ispod mog balkona, uzmi mjericu svjetla, promiješaj ga sa zlatnim prahom tvoje duše i naniži taj niz oko mog vrata. Vidim nebo iznad mog balkona.. vidim svoje lice u napuklinama valovite sudbine… odlazim mislima u dubinu leda, lomim komad srca i otpuhujem ga u zaborav…nije prvi put da umirem smrću sjene, nije...… nije zadnji put ni da se ponovo rađam. Možda su moje želje pretamne, prebaršunaste… možda tek progovaram jezikom duše, možda tek spoznajem spoznaju… vidjela sam u snu svilenu tamu dalekog svemira, a iz misaonog tijeka izvukla se tanka linija mog davnog prokletstva i prati me vjerno, poput najvjernije duše koju više ne želim… još uvijek osjećam iz daljine tvoje misli… još uvijek me presijeku poput jutarnjeg sunca kad mi presijeca ove bolne oči… Ne mogu još gledati u svjetlost. Ne mogu. Previše me vežeš za moje dno, za tu dubinu gdje sam ušetala kao najslađa ljubavnica… U sebe sam zakopala naše vrijeme… u sebe sam zatvorila taj trenutak blistave nejasnoće, u sebe sam uvukla sebe… još uvijek me trgne kad iz udaljenih dubina podsvijesti izroni tvoje ime. Još uvijek. Još uvijek ruke opušteno mole, još uvijek oštrim komadom srca izbacujem iz sebe zrnce po zrnce te zlokobne pustinje Gobi što se zove naše vrijeme… u dubini tama… mekana je… prijateljska… ta zavjetrina tvojih plavih očiju je moj smiraj, moje sigurno utočište i zato ti se uvijek i uvijek vraćam…