U životu kao i u umjetnosti, kulture Dalekog istoka ne cijene ništa toliko kao spontanost, prirodnost (tzu-jan). To je onaj nepogrešiv prizvuk iskrenosti koji obilježava neproračunati, spontan postupak. Čovjek zvuči kao napuklo zvono kada misli i ponašam se sa umom u procjepu – jedan dio stoji sa strane, ometajući onaj drugi., da bi kontrolirao, osudio, ili se divio. Međutim, čovjekov um, ili njegova prava priroda ne mogu biti stvarno razdvojeni. Prema Zenrin stihovima to je:
Kao sablja koja sječe, ali ne može posjeći sebe;
Kao oko koje vidi, ali ne može vidjeti sebe.
Iluzija o razdvojenosti proizlazi iz pokušaja uma da bude i on sam i ideja o samom sebi, iz obnog brkanja stvarne činjenice sa simbolom. Da bi se ta iluzija prevladala, um mora prestati pokušavati da sam sebe obrađuje, tokove svog iskustva, s točke gledišta ideje o sebi, što mi zovemo ego. Ovo Zenrin stihovi iskazuju ovako:
Sjedeći mirno, ne radeći ništa,
Proljeće dolazi, a trava raste sama po sebi.
Ovo 'sama po sebi' prirodni je tok akcije uma i svijeta, kao kad oči vide same sebe, uši čuju same od sebe, a usta se otvaraju i ne moramo ih silom otvarati prstima. Zenrin kaže:
Plavičaste planine po sebi su plavičaste;
Bijeli oblaci bijeli su po sebi.
Po svom naglašavanju prirodnosti, zen je očigledni nasljednik taoizma, a njegov stav o spontanom djelovanju kao „čudesnoj akciji" (miao-yung) upravo je ono što taoisti označavaju riječju te - „vrlina", s dodatnim značenjem magične moći.
Međutim, ni u taoizmu ni u zenu to nema nikakve veze sa magičnim jedino u senzacionalnom smislu izvedbe nadljudskih „čuda". Magična, ili „čudesna", osobina spontane akcije jeste, naprotiv, upravo u tome što je savršeno ljudska, a ipak ne pokazuje znakove da je umišljena.
Takva osobina neobično je suptilna (još jedno značenje miao) i zaista je teško opisati je riječima.
Priča se zgoda o jednom monahu koji se rasplakao na vijest o smrti bliskog rođaka. Kada je jedan od njegovih učenika stavio primjedbu da je krajnje nedolično za jednog monaha da izražava takvu osobnu odanost, ovaj je odgovorio:
„Ne budi glup! Plačem zato što hoću da plačem."
Veliki Hakuin bio je duboko uznemiren na samom početku izučavanja zena kad je naišao na priču o majstoru Jen-tou za koga se govorilo da je urlikao dok ga je razbojnik ubijao.
Međutim, ova njegova sumnja raspršila se u trenutku satoria, a u krugovima zena njegova vlastita smrt smatra se posebno zadivljujuća baš uslijed izražavanja ljudskih emocija.
S druge strane, opat Kwaisen i njegovi monasi dozvolili su vojnicima Ode Nobunage da ih žive spale, dok su oni smireno sjedili u položaju za meditiranje.
Takva proturječna „prirodnost" izgleda do krajnosti misteriozna, ali ključ možda leži u izreci Jun-mena:
„Ako šetaš, samo šetaj. Kad sjediš, samo sjedi. Ali se, prije svega, nemoj kolebati."
Suštinska je kvaliteta prirodnosti iskrenost nepodijeljenog uma koji se ne koleba između alternativa. Prema tome, kad je Jen-tou urliknuo, taj krik se čuo kilometrima u krug.
Ipak, bilo bi sasvim pogrešno pretpostaviti da ova prirodna iskrenost proizlazi stoga što se pridržava takve otrcane fraze, kao što je, „Bilo što da radiš, radi to svim srcem".
Kad je Jen-tou urliknuo nije to učinio stoga da bi bio prirodan, niti je svjesno odlučio da urliče, a zatim odluku ostvario punom snagom volje. Postoji teška kontradikcija u planiranoj, namjernoj prirodnosti. Ona prekriva, a ne otkriva „prvobitni um".
Prema tome, pokušaj da se bude prirodan jeste prenemaganje. Pokušati da se ne pokuša biti prirodan također je prenemaganje. Kako to Zenrin stihovi objašnjavaju:
Ne možeš ga dobiti razmišljanjem;
Ne možeš ga pronaći bez razmišljanja.
Međutim, ova apsurdno komplicirana i razočaravajuća tvrdnja proizlazi iz jednostavne i osnovne greške pri korištenju uma. Kada se ovo shvati, nema više paradoksa, nema teškoća.
Očigledno, greška nastaje pri pokušavanju da se um suprotstavi samom sebi, ali da bi se to potpuno shvatilo moramo duboko prodrijeti u „kibernetiku" uma, u osnovni obrazac njegovog samoispravljajućeg postupka.
Nastavlja se…