Dogodilo se u onom davnom vremenu kada su se u svom vječnom širenju uzburkale sfere univerzuma i izazvale rigorozne promjene klime na planeti Zemlji. To je među ostalim uzrokovalo i nestajanje šuma, drevnih nastambi naših praroditelja. Do tada, penjači po drveću, skakači s grane na granu i sabirači plodova, naši su praroditelji bili prisiljeni promjeniti svoj način kretanja a time i života. Braneći ono najvrijednije u njima, goli život, hominidi su sa grana silazili na zemlju i da bi produžili vrstu s vremenom se počeli služiti prednjim nogama kao oruđem. Prednje noge koje su im do tog trenutka služile za hodanje, skaknje i penjanje su postajale spretnije i učinkovitije, počele su hvatati plijen, pripremati ga za jelo, paliti vatru i prinosti zalogaje ustima.
Čini mi se kao da se u njihovim glavama tada dogodio drugi "veliki prasak" iz kojeg je izrasla ljudska svijest. Njihov mozak se počeo širiti i u svojoj spiralnoj dinamici proizvoditi misli, pretvarati ih u osjećaje koji su pronašli put do izgovorene riječi. Tonovi njihovih glasova su slijedili njihov urođeni ritam i prihvaćali njihovu dinamiku i tako prelazili, slično glazbi u izraz njihovih duševnih stanja. Žamor se počeo širiti tadašnjim svjetom, misli su odzvanjale kao strahovi, glad, žeđ, sreća i ljubav.
Bezbroj zlatnih spirala proizašlih iz prvih ljudskih ideja se širilo prostorom i sjedinjavalo u jezike i dijalekte kojima se mi danas na planeti služimo. Istovremeno su se u mozgovima hominida mjenjale i motoričke karte. Pokreti prednjih nogu su se u svojoj funkcionalnosti pretvorili u pokrete ruku i uvjetovali sve kompliciraniju međusobnu djelotvornost u vijugama mozga. Umrežavanje mozgovnih funkcija je tada započelo i dok se univerzum još uvijek širi, djelotvornost ljudskih mozgova povećava se u uvijek istom prostoru glave. Univerzum je svojim neprestanim širenjem mjenjao svoju geometriju, a hominidi su se, izazvani velikim praskom u svojim glavama, uspravljali na dvije noge i počeli mjenjati geometriju prostora naših današnjih tjela.
Geometrija
Geometrija je grana matematike koja se bavi proučavanjem likova u ravnini i tijela u prostoru.
"O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu."
To su stihovi "Himna mome tijelu" u kojima je izražena Euklidova geometrija prostora ljepotom pjesničkog izraza Tina Ujevića.
To što spaja te tri crte znači:
Vrijeme, četvrtu od protega u kojima se život kreće, i zbilju stvaranja: ljudsko sjeme po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.
O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti.
Vrijeme ta četvrta protega našeg postojanja je dinamična dimenzija, ona je naš ritam i naša dinamika, vrijeme je naš pokret i život .
Pokreti su živuća arhitektura prostora.
Arhitektura je sama po sebi umjetnost, izraz stvaralačke snage čovjekova uma. Arhitekt je umjetnik koji slijedeći svoje znanje i svoje misono, osjećajne sposobnosti, oblikuje prostor koristeći se zakonima geometrije. Uz tri dimenzije – širinu, visinu i dubinu, arhitekt pri stvaranju djela, osjeća i spoznaje prostor- vrijeme, četvrtu dimenziju te ju i osmišlja unoseći ritam i dinamiku u svoje djelo. Da bi uistino doživjeli savršenstvo arhitekture nekog prostora mi moramo ući u prostor i sjediniti svoje prostor- vrijeme s prostor- vremenom djela. Tada se naš ritam i naša dinamika uistinu sjedinjuju s onim što promatramo.
Ljudski pokret je jedino sredstvo da se arhitektura "doživi" sa svih njenih strana, iznutra i izvana i da se osjeti skladnost i harmonija prostora koju je arhitekt, slijedeći svoje znanje i svoj talent ostvario.
Već su Grci stvarali skladnu arhitekturu jer su za mjerenje koristili mjere preuzete iz veličine dijelova ljudskog tijela po kojima su i nazvane: palac – dlan – pedalj – lakat – ruka – korak itd. To je bilo otjelovljenje krilatice:
ČOVJEK JE MJERILO SVIH STVARI!
Kada promatram objekte grčke umjetnosti, ja u njima vidim proporcije misli drevnih stvaratelja koje su premostile tisućljeća i tako ih osjećam kao nešto što mi je "slično" i zato mi se to sviđa. Tada mi se uistinu pričinja da vidim snove drevnih umjetnika koji su tim objektima udahnuli dušu i oni tako već tisućljećima žive i sami sebe održavaju.
Teorija zakona zlatnog reza začeta u antici, je procvjetala u renesansi, kada su umjetnici, matematičari, fizičari i astrolozi tražili savršenstvo u kompozicijama poznatih prirodnih struktura i upravo to željeli izraziti u svojim djelima. Nakon mnogo stoljeća danas se smatra da je zlatni rez najsavršeniji rez u prirodi, potpuno savršen za ljudsko oko jer se u njemu susreću harmonija između linearne, nepodnošljive preciznosti i nepravilne, netočne nesavršenosti našeg postojanja.
U godini 1202., razdoblju cvata gotike, Leonardo iz Pise zvan Filius Bonaccio (sin Bonaccijev, mi skraćeno izgovaramo Fibonaccio) je, vjerovatno potaknut teorijom o zakonu zlatnoga reza, jedno vrijeme proučavao razmnažanje zečeva i došao do zaključka da i oni u održanju vrste slijede taj prirodni zakon. Počeo je brojati i zapisivati sume novorođenih zečeva. Počev od prva dva zeca, broj novih zečeva je rastao slijedećom progresijom:
1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89...
Svaki slijedeći broj jednak je zbroju prethodna dva. Omjer svih susjednih članova je jednak: 1,618... , a to je broj Phi koji označava omjer zakona zlatnog reza. Taj niz danas nazivamo Fibonacciov niz i njime povezujemo djelove nečega u cjelinu i razumijemo izreku da je cjelina više od sume njenih djelova.
Obrnuti postupak, dijeljenje većeg sa prvim manjim članom niza davati će konstantnu aproksimativnu vrijednost 1,6. Tako su zapravo svi brojevi Fibonaccijevog niza u grupama po tri člana (npr. 8:13:21) u zlatnom razmjeru.
Puž "Nautilus" kao da je izrastao po zakonu zlatnog reza.
Pogledamo li pravougaonik i slijedeći dinamičku spiralu umanjujemo li pravougaonike do najmanjega spoznajemo da je puževa kućica izrasla iz Fibonaccievog niza: 2, 3, 5, 8,13.
Definicija zlatnog reza govori o razmjeru – što znači o odnosu dvaju omjera.
“Manji dio prema većem odnosi se jednako kao veći dio prema cjelini”.
Ili: “minor:major=major:cjelina”.
Ili: “ A:B=B:(A+B)”.
Ideja da se razmjerom zlatnog reza mogu matematički otključati i pomalo otškrinuti mistična vrata iza kojih iskri rajska svjetlost Božje konstrukcije Univerzuma privlači već stoljećima velike umove. Možda će jednoga dana uistinu netko pronaći vrata vremena i dokazati da se mi ne zavaravamo i da su te razine spoznaje dostupne našoj vrsti. Čovjek, od prvih iskri svoga razuma, svim svojim bićem teži spoznaji Apsoluta i Istine.
Već od zore čovječanstva, čovjek pokušava magijom i religijom transcendirati materiju u sebi i oko sebe u neku višu sferu, gdje sve ima smisla i gdje se sve uklapa. Metafizička matematika je izmjerila svoju okolicu i brojeve međusobno usaglasila. Matematičari nisu zadovoljni mišljenjem da je umjetnost i ljepota samo intuicija; traži se ono što nije slučajno.
Pitagorejske molitve tetrakisu nisu upućene broju četiri kakav mi danas poznajemo: " O sveti, sveti Tetraktise, ti koji sadržiš korijen i izvor vječnog toka stvaranja.........."
Tetrakis se za Pitagoru sastoji od deset točkica, koje su poredane o obliku trokuta. 1+2+3+4=10.
Desetica je po Pitagori suma prva četiri broja i četvrti broj u trokutu koji u sebi sadrži cijeli brojčani sistem.
Tetrakis, prva četiri broja i četiri kao sveti broj je za Pitagoru bio osnova četverokuta pomoću kojega je on izračunao prostor pravokutnog trokuta i tako dokazao da je Babilonski teorem točan. Pravokutni trokut se naziva i zlatni trokut i on je osnova i geometrijskog oblika ikosaedera.
Pitagora i njegova ideja o kvadratima
Čekajući u predvorju palače da ga primi tiranin Polikrat, Pitagora se zagledao u kamene pločice na podu. Tako mu je sinula ideja: zbroj kvadrata dviju kateta jednak je kvadratu nad hipotenuzom.
Pravokutan trokut sa stranicama a, b, c sukladan je preostalim trima trokutima unutar zadanog kvadrata. Površina kvadrata nad hipotenuzom odgovara zbroju površina tih četiriju pravokutnih trokuta zajedno sa površinom malog kvadratića između njih. Zlatni trokut i zlatni pravokutnik su osnovna geometrijska tijela. Kada ih umanjujemo i povezujemo slijedeći zakon zlatnog reza iz njih izrasta zlaćana spirala. Zlatna spirala je simbol dinamike u nastajanju geometrijskih tijela u prirodi. Spiralna dinamika je čini mi se osnova naših pokreta i osnova našeg postojanja u ovoj velikoj svjetskoj kugli, najharmoničnijem geometrijskom tijelu.
"Kvadrat nad hipotenuzom jednak je zbroju kvadrata nad katetama" .
Četiri godišnja doba, četiri jahača Apokalipse, četiri strane svijeta, četiri tipa karaktera (sangvinik, kolerik, melankolik, flegmatik), i četiri osnovna elementa (voda, vatra, zemlja, zrak). To je mistični princip harmonije i ljubavi, načelo stvaranja. Broj četiri je suptilna muzika univerzuma, apsolut kojeg je Pitagora osjećao kao muziku sfera, taj broj kao da je za Pitagoru bio Bog.
Slijedeći taj davni princip pokušavam u mojoj kineziterapiji pri radu s pacijentima osmisliti Pitagorin Ikosaeder, Einsteinovu dimenziju prostor-vrijeme i uvesti broj četiri u metodu koja se u spiralnoj dinamici moga uma iskri Platonovim idejama i postaje muzikom mog umnog univerzuma.
Odnedavno su teleskopi snimili rotaciju galaksija u univerzumu i dokazali da se one okreću u obliku dinamične spirale zlatnoga reza. I izgleda da svaka točka univerzuma završava zlatnom spiralom i u sebi nosi božje oko.
Sveta geometrija koju susrećemo svugdje u prirodi je u mnogim kulturama bila osnova iz koje su izrastala umjetnička djela.
Zlatni odnosi u geometrijskim tijelima, su učinili od njih simbole savršenstva, života, ljepote i ljubavi. Danas nam computerska tehnologija omogućava i grafički prikaz izrastanja zlaćane spirale u davnim djelima.
Pentagram je po svojstvima zlatnoga reza lik s mnogobrojnim implikacijama i simboličkim značenjima. Bio je tajni znak Pitagorejskog bratstva i podloga bogatih spekulacija u svim vremenima do naših dana. Stranice peterokuta sjeku se međusobno u presjecima točke zlatnog reza i označavaju odsječke minora i majora. Pentagramom se još od davnina označava sfera ljudskog tijela i tako je čovjek već u onim davnim vremenima bio predstavljan kao mikrouniverzum.
Agripa von Netenhajm (1486-1535) govori o čovjeku kao o najljepšem i najsavršenijem djelu Božijem, stvorenom po njegovom liku i njegovom rječju. Čovjek ima savršenu građu tela. Svi članovi tijela, mjere, težina, pokreti, organi su remek djelo. On daje šest različitih pozicija ljudskog "geštalt-a", koje dolaze iz starih tradicija.Mnogi majstori svoga zanata su su tijekom povijesti ispitivali odnose ljudskog tijela, nastojeći mu odrediti omjere.
Zlatni rez kroz ljudsko tijelo završava dinamičnom spiralom u onoj točki na granici između rebara i donjeg dijela tijela, koju smo nazvali točkom težišta tijela i nalazi se negdje u području pupka. Pupak je ona točka u našem tijelu koja nas prije rođenja povezuje sa životom, koja nas devet mjeseci hrani i brani, ulijeva nam snagu, iz nje se našim još nerođenim tijelima širi životna energija. Upravo tu, u zlatnom pravokutniku našeg postojanja, su se smjestile "oči Božje", iz kojih se rezanjem pupčane vrpce pri porodu, našim prvim udisajem proširi zlaćana spirala našim tijelom i sjedini sve njegove čelije u jedinstvo nazvano svjesno biće.
Od Polikeltovog Kopljonoše, preko Leonardovog čovjeka u kvadratu i kružnici
do Le Corbusierova Modulora je zakon zlatnog reza uvijek prisutan pri pokazivanju skladnosti građe ljudskog tijela, kao dokaz postojanja čovjekovog duha u umjetnosti i arhitekturi.
Zakon zlatnog reza sjedinjuje dušu i tijelo i ja znam da duboko u meni postoji jedno mjesto koje osjećam tek slijedeći zlatni rez u čijoj su se zadnjoj točki postavile božje oči kojima vidim i osjećam sebe i univerzum. To mjesto se nalazi u mom središtu, u duši tijela i upravo ta točka uvjetuje moju spoznaju i definira me kao svjesno biće. Vid očiju božjih je spoznaja neraskidivog jedinstva tijela i duše koja se očituje u mojoj egzistenciji koju na koncu shvata moj utjelovljeni um. Gledajući "očima božjim" ja vidim kako se tijelo i duša sjedinjuju treptajima najfinije energije, nastale velikim praskom davno koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka stvoritelja zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu prašine, u zabačenom kutku svemira, zače se klica iz koje će nići biće koje će postati negova svijest. U središtu tog bića će blistati i blistaju još uvijek "oči božje" i prodiru u tamu do samog njenog korjena, do titraja energije koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino, neodvojivo od sebe. To biće u isto vrijeme tajnovito i obdareno svojstvom svjesti i spoznaje, golo rođeno, za život nesposobno postade svijest univerzuma i spoznade princip zlatnog reza, najosnovnijeg prirodnog zakona iz kojeg su se eonima rađali svi drugi prirodni zakoni.
Leonardov čovjek u kvadratu.
Leonardov čovjek zatvoren u kvadrat i njegove ilustracije u knjizi "Di divina proportione" od fra Luca Pacioli iz 1509 godine. Leonardo je bio prvi koji je taj odnos nazvao sectio aurea, zlatni rez. Slijedeći Vitruvijevu tvrdenju:
"Ako se naime od dna nogu do vrha glave uzme mjera, pa se ona prenese na raširene ruke, vidjet ćemo da je širina jednaka visini kao što je to i kod površina koje su prema uglomjeru kvadrat. Kad bi na primjer čovjek legao na leđa i raširio ruke i noge, i kad bismo vrh šestara postavili na njegov pupak i opisali kružnicu, ona bi dirala prsta ruku i nogu" Leonardo da Vinci je unio u svoje djelo još i dinamiku pokreta i tako pokretom kvadrirao kružnicu.
Leonardovo djelo je još uvijek živo i širi se zakonom zlatnog reza do naše današnje spoznaje. Kada promatram njegovu ilustraciju između moje svjesne spoznaje i slike se zatvara zlatni pravokutnik i ja osjećam nastajanje zlaćane spirale koja završava u dubini moga emocionalnog uma. Da Vinci je spojio zananost i filozofiju u jedno otvoreno djelo koje se kao i univerzum još uvijek svojom spiralnom dinamikom širi o osvaja naše umove. On je kvadrirao kružnicu iako to još uvijek teoretski nije dokazljivo, ali je uspio svojim djelom ostvariti dinamiku najsitnijih čestica naše spoznaje i mi nesvjesni promatrači njegovih djela za zatvoreni u kuglu koja nas sa njegovim djelima spaja svojim osjećajima stvaramo geometrijska tijela iz kojih izrastaju dinamičke spirale i pretvaraju se u vrijeme našeg postojanja. Pričinja mi se kao da je svojim djelima postavljao pitanja na koja mi promatrači danas još uvijek tražimo odgovore. Iz zagonetki njegova uma su proizašli poticaji za traženje zagonetki u mom umu. Leonarda je zanimao više let nego ptica sama, povijenje vlati nego busen trave, više virovitost vode nego korito rijeke, više djelotvornost nego statičke činjenice pa je on u svojoj skici čovjek u kvadratu i kružnicu slikao dinamiku pokreta kojim čovjek stvara svoj prostor i svoje vrijeme.
Mona Lisa je isto nastala zakonom zlatnog reza. To prekrasno i u našoj svjesti vječno živuće lice je nastalo matematičkim odnosom, koji dijeli, ali u istom momentu svakom djeliću ostavlja osobnost, koji u konačnici čini harmoničnu cjelinu. Tom slikom nam Leonardo poručuje da su poslije drugog "velikog praska" ruke i mozak svojom spiralnom dinamikom stvorile čovjeka.
Zlaćana spirala tog djela završava na rukama stoljetne dame zagonetna osmjeha. Ruke, mozak i spoznaja opasnosti svog postojanja u univerzumu su stvarale čovjeka i njegov utjelovljeni um.
Promatrajući ovu sliku spoznah i misao staroga majstora. Ruke su produžetak mojih misli, one osjećaju, one nas brane i hrane, njima osjećamo, njimaradimo i dokazujemo postojanje božjeg zakona u nama.
bglavac
irida
edin.kecanovic
