Hvala ti, srce moje,
što ne okljevaš
bez laskanja, bez nagrade,
iz urođene vrijednoće.
Imaš sedamdeset zasluga u minuti.
Svaki tvoj grč je
kao otiskivanje barke
na otvoreno more
na put oko svijeta.
Srce je najsvetija posuda, u njoj otkucava naš unutarnji sat ritmom sna koji sanjamo, to je mjesto u tijelu iz kojega, kao iz ovog jutra osvjetljenog čudesnim suncem jutrenja, izvire sveta krv života.
Mnoge katedrale u svijetu su izgrađene kao kopije ljudskoga srca, kao što su i mnoga svetilišta kopije tog neumornog organa u našim tijelima.
Ne to nisu samo ona mjesta gdje se ljudima ukazivao Bog ili Bogorodica, to su ona mjesta koja su nastajala prije rođenja u štalici, ona mjesta koja su ostala netaknuta kroz vječnost i koja su se svojom energijom sva skupila u ovaj trenutak spoznaje.
Srce hrani dušu, a duša je središte univerzuma. Iz njega se razvio svijet u cijeloj svojoj ljepoti, iz njega se razvila ljubav, ta čudesna energija sa najvećom brzinom i najvećom snagom. Tu u toj najčudesnijoj građevini je izvor sna, u njemu su pohranjena sjećanja i pamćenje. Kada stvarno naučimo slušati i gledati srcem osjeti ćemo i snagu svoga života i spoznati protegu trenutka u sebi.
što me često
vidiš iz cjeline
čak i u snu posebnu.
Paziš da se skroz- naskroz ne presanjam,
skroz-naskroz
za što nisu potrebna krila.
Iako je to zastrajelo mišljenje, iako znamo da sve što osjećamo dolazi iz mozga, iako mislimo da je mozak tvornica snova i ljubavi, mi ne osjećamo otkucaje mozga nego srca.
Mozak ne osjeća, mi mozgom osjećamo, prolazi mi misao kroz glavu.
Ali što ja to osjećam mozgom koji ne osjeća?
Hvala ti, srce moje,
što sam se probudila,
i mada je nedelja,
dan odmora,
što mi pod rebrima
traje običan pretpraznički pokret.
W. Szymborska
Jutros mi se pričinilo da sam osjećajima ušla u katerdralu u kojoj sam krštena. Pričinilo mi se da netko svira orgulje visoko iznad oltara, pogledah u tom pravcu, ali za orguljama nije sjedio nitko. Samo je jedno tužno SRCE treperilo pred mojim očima.
"Hvala ti drago SRCE da ovu simfoniju čujem srcem, ona je dio mog sna." pomislih i nastavih budna sanjati da mogu postati lutalica svijetom ne napuštajući ovo mjesto, da mogu u sebi oživjeti ljepotu stvaralaštva, da mogu činiti čuda koja neće biti vidljiva nego samo spoznatljiva, da mogu zaustaviti vrijeme, da mogu ..........vratiti SRCE u ovu državu sunca.
Osjetih sjedinjenje sna i jave, treptaj oka u kojem se skupila cijela povijest univerzuma.To je bio trenutak poziva na spoznaju sna, na ulazak u carstvo srca. Osjetih kako mi beskonačnost i vječnost postaju spoznatljive.
Svitanje zaustavljeno u trenutku je postalo maglovita slika do sada neviđenog, čudesna slika koja se širila i mjenjala nijanse boja oblikujući uvijek nove prostore.
"Ovo je početak svijeta." pomislih zasljepljena ljepotom, još uvijek nespoznatljivog, čuda koje se upravo događalo.
Pred mojim očima se ukaza svjetleća točka i ja shvatih da je to aleph, zadnja točka velike zlatne spirale, u kojoj su skupljene sve točke univerzuma, SRCE je treperilo ljepotom trenutka spoznaje.
Bez SRCA ništa nije lijepo i ništa nije postojano.
Srce je raslo svjetlošću sna, a u njemu su se redala stoljeća, smjenjivali se ratovi i primirja, rađali i umirali velikani snova. Izgledalo je kao da sam se našla u Welsovom vremenskom stroju koji me je nosio u beskonačnost.
U tom divovskom trenutku se skupiše sve te čudesne tvorevine, srca svih ljudi na svijetu i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom mojih misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih prepoznah srca onih koji su obilježavali epohe. Srce pastira, filozofa, znanstvenika, pjesnika, srce kao misao, kao spoznaja i ljubav, srce sna i jave u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme.
Hvala ti drago SRCE na tom divnom doživljaju.
bglavac
irida
edin.kecanovic
