Neki monah upitao je Cui-weia:
„Zašto je Prvi Patrijarh došao sa zapada?"
Cui-wei mu odgovori, „Dodaj mi onaj podupirač za bradu dok meditiram."
Čim mu ga je monah dodao, Cui-wei ga tresnu s njim.
Drugi jedan majstor pio je čaj s dvojicom svojih učenika kada je iznenada dobacio svoju lepezu jednom od njih, govoreći:
„Što je ovo?"
Učenik je raširio lepezu i počeo njom da se hladi.
„Nije loše", prokomentirao je majstor. ,,A sad", reče majstor drugom, „reci što je to". Ovaj je smjesta sklopio lepezu i počešao se njom po vratu. Učinivši to, raširio je ponovo, stavio komad kolača na nju i ponudio majstora. Ovo se smatralo još boljim, jer kada nema imena svijet više nije „klasificiran unutar granica i prostora".
Postoji, nesumnjivo, paralela između ovih dokazivanja i gledišta Korzybskijevske semantike. Podjednako se naglašava važnost na brkanja riječi i znakova, s jedne strane, i beskrajno promjenljivog, „bezimenog" svijeta, s druge.
Demonstriranje semantičkih principa na vježbama često nalikuje tipovima mondoa.
Profesor Irving Lee, sa Northwestern Univerziteta, imao je običaj da podigne šibicu pred studente i upita: „Što je ovo?"
Studenti bi, obično, upadali pravo u klopku i odgovarali bi: „Kutija šibica!"
Na to bi Profesor Lee rekao: „Ne, ne! To je ovo-" i, bacivši kutiju na studente, dodao bi: „Kutija šibica je šum. Da li je ovo šum?"
Bilo kako, izgleda da je Korzybski još uvijek mislio o „neizrecivom" svijetu kao o višestrukosti beskrajno različitih događaja. Za zen, svijet „takvoće" niti je jedan, niti mnoštvo, niti jednoobrazan, niti raznolik.
Majstor zena može uzdići ruku — nekome tko insistira na tome da postoje stvarne razlike na svijetu — i reći: „Ne izgovorivši ni jednu riječ, ukaži na razliku između mojih prstiju."
Odjednom postaje jasno da su „istovjetnost" i „razlika" apstrakcije.
Isto se može reći za sve kategorizacije konkretnog svijeta — čak i za samo konkretno — pošto su takvi izrazi, kao „fizičko", „materijalno", „objektivno", „stvarno", i „Egzistentno" krajnje apstraktni simboli. Zapravo, ukoliko se čovjek više trudi da ih što bolje definira, utoliko ispadaju besmisleniji.
Svijet „takvoće" je prazan i šupalj, zato što namamljuje um dalje od misli, zaglušujući brbljanje definicija, tako da ne preostaje ništa što bi se moglo izreći. Ipak, očevidno je da nismo suočeni sa bukvalnim ništavilom. Istina je da nas, kad smo pritiješnjeni, svaki pokušaj da se zakačimo za svijet u kojem živimo, ostavlja praznih ruku.
Što više, kad pokušavamo da budemo sigurni barem u sebe, u subjekte koji znaju i grabe, mi iščezavamo. Ne možemo pronaći nikakvo sopstvo odvojeno od uma, niti možemo naći ikakav um osim onih istih iskustava koja je um — sada iščezao — pokušavao da dograbi.
Po privlačnoj metafori R. H. Blytha, upravo kad nam se učini da ćemo tresnuti muhu, muha uzleti i spusti se na muhoubicu.
U terminima neposrednog opažanja, kad tragamo za stvarima ne nalazimo ništa do um, a kada tragamo za umom ne nalazimo ništa do stvari. Na trenutak smo paralizirani, jer nam se čini da nemamo osnova za akciju, nikakav oslonac pod nogama sa kojeg bismo se otisnuli.
Ali, tako je oduvijek bilo i već sljedećeg trena otkrivamo da smo isto tako u stanju da postupamo, govorimo i mislimo, kao i ranije, a ipak u jednom neobičnom i čudesnom svijetu iz kojeg su „sopstvo" i „drugo", „um" i „stvari" iščezli.
Prema Te-šanu:
Jedino kad nema stvari u vašem umu i nema uma u stvarima, ispražnjeni ste i duhovni, prazni i čudesni.
Čudesnost se jedino može opisati kao jedinstveno osjećanje slobode akcije, a ono se javlja kada se svijet više ne doživljava kao neka vrsta prepreke postavljene nasuprot čovjeku.
Ovo nije sloboda u grubom smislu „otrgnuti se s lanca" i ponašati se divlje kapriciozno. To je otkrivenje slobode pri obavljanju najobičnijih dužnosti, jer kad iščezne osjećanje subjektivne izoliranosti, svijet se više ne doživljava kao neki neukrotiv objekt.
Jun-men je jednom rekao: „Naša škola ti dopušta da kreneš kojim god hoćeš putem. On te ubija ili uvodi u život — ili jedno ili drugo."
Jedan od monaha zapitao je tada: „Kako ubija?"
Majstor je odgovorio: „Zima odlazi, a proljeće dolazi."
„Kako je to kad zima odlazi, a proljeće dolazi?", pitao je dalje monah.
Majstor mu odgovori: „Zabaciš štap na rame, lutaš ovuda i onuda, na istok ili zapad, sjever ili jug, kuckaš po divljim panjevima, ako ti se tako sviđa."
Smjenjivanje godišnjih doba ne podnosi se pasivno, već „se događa", isto tako slobodno kao i čovjek koji skita poljima, ili kucka po starim panjevima svojim štapom.
Po kršćanskim shvaćanjima, ovo bi se moglo protumačiti kao osjećanje da je čovjek postao svemoćan, da je tad Bog koji određuje sve što se događa. Međutim, ne smijemo zaboraviti da u taoizmu i budizmu ne postoji ideja o Bogu koji bi promišljeno i svjesno upravljao univerzumom.
Lao-ce je o taoizmu rekao:
Ne postavljaj nikakve zahtjeve svojim postignućima,
On voli i njeguje sve stvari,
ali njima ne gospodari.
Tao, ne čineći ništa (wu – wei),
ne ostavlja ništa nedovršenim.
Da se poslužimo slikovitim prikazom jedne tibetanske pjesme, svaka akcija, svaki događaj, proizlaze sami od sebe iz Praznine, „kao kad sa površine bistrog jezera odjednom odskoči neka riba". Kada se ovo shvati kao isto toliko važeće za smišljeno i predviđeno, kao i za iznenadno i nepredviđeno, onda se čovjek može složiti sa pjesnikom zena Pang-ju-nom:
Čudesna sila i čudesno djelovanje —
Izvlače vodu i krče šumu!
nastavlja se...