Draga Kaja, svećenica ljubavi i mira!

Prozvala si me na kraju jučerašnje licitacije iz neznam kojeg razloga. Pišeš mi o djelima i iluzijama.

Ako su za tebe djela puuuuuuuuuuuuse, pusssssssssssse, puseeeeeeeeeeeeeeeeee i svjeeeeeeeeeeeeeeetlosni zagrljaji onda ja doista živim u krivom svijetu i ne znam razlikovat čin od blefa.

Prozvala si me pozivajući me na djela, nadam se da si dobro pročitala moj zadnji komentar upućen Tigrusu, a dobro znaš da sam na tisuću kilometara udaljena i da trenutačno nisam u stanju provesti riječi u djelo.

Tigrus nas svojim djelima poziva na ljubav, Tigrusu za ljubav i iz divljenja njegovom djelu sam napisala nekoliko tekstova, Tigrus je pristao na poček i za mene je to za sada dovoljno.

 

 

Tebi draga Kaja želim pisati o onoj veličanstvenoj prirodnoj tvorevini, čudesnoj tvorevini o kojoj i ti pišeš, tvorevini koja nas pokreće i koja nam život daruje, koja svojim treptajima prolaznost i vječnost crvenom bojom u našim dušama zapisuje.

 

Dok stojimo na oltaru života, život kroz nju prolazi ritmom najčudesnije melodije koja nas prisjeća da je to naše Srce ludo, srce luckasto i opijeno muzikom sna i jave, ispunjeno tonovima sreće koji valove tuge u pjenu radosti, u fontanu vječnoga svjetla i zdenac mladosti pretvaraju.

 

Jutrom se budi mirisom ljubičastih pupoljaka, na podnevnom suncu se zrcali u radosnoj kupki beskrajne sreće koja se k zapadnom nebu kreće. U sutonima ne jenjava s ritmom snenoga dana, uvijek veselog dana koji je cvijetao u njenim predklijetkama i prolazio kroz zaliske u klijetke trajanja na oštrici trenutka, u svom istinskom postajanju u svakom novom treptaju vječno snenog oka.

 

U ovom plodnome ljetu mojih zbrojenih godina ta čudesna tvorevina je postala galerija sjećanja na osjećanje osjećaja, kristalni dvorac u kojem sada samo ljubav život sanja.

 

 

Njen odraz u zrcalima duše, stahopoštovanjem i iskustvima prožeta ljepota, ljubav ta istina istinom ogrnuta, jedina istina koja tu čudesnu tvorevinu hrani, njeguje i svakim novim svitanjem  perivoj života životu životu poklanja, a nas u Afroditinu djecu pretvara.

Srcem srcu!

 

Podigni svoja nevidljiva jedra
ti galijo puna skrivenog blaga i
kreni u ljepotu treperavo modra,
zaplovi oceanom zvjezdanog traga,
uplovi u luku čudesnog sjaja,
u ljepotu
jedinog, istinskog svjetlosnog zagrljaja.
.
Vjetar je ovaj nečujno snažan,
snažno nježan,
nježno sjetan.
Podigni sidro iz sretnih njedara,
povedi me valovitim morem,
mene lutalicu i vječnog sanjara.
Povedi me jutros u tek naslućene daljine,
među tužne i nesretne sudbine,
i budimo jutros vrtlog putovanja,
otrgnimo sve ljude sretne
iz zagrljaja životne miline,
da sretni nesretnima
darujemo vječnu ljepotu naših sanja.

Srcem srcu jutros šapćem,

Slijedi krik uplašenog galeba,
ponudi mu gutljaj ljepote.
Rastjeraj oblake tuge
nad hridima ljudske strahote.
Suzama neba gasi žeđ ožednjelima,
žednima u pustinji nespoznate ljepote,
tragačima bisera
što izgubljenu sreću traže,
bisere koji u školjkama dobrote
na obalama tvoje vječne straže
snivaju buđenje tvoje ljepote.

Vrati ljepotu osmjeha ugaslom sjaju
onima što otrovani tuđim strahovima
od sebe samih izgubljeni,
pučinom životom nesretni lutaju.
Osuši suze na njihovim obrazima,
crne, gorke, nezaustavljive suze
koje i bisere u crni prah pretvaraju.

 

Srce,
ti čudesna galijo ljudske dobrote
usidri se u njedrima gladnih ljepote,
u njedrima punim strahote,
u njedrima bez toplote.
Postani oaza u pustinji bez snova,
mak u usahlom žitu trulih plodova,
voda u toj suncem isušivanoj Sahari,
žeteoc žetvi neizživljenih izazova
srce tužnom srcu u osjećaja pustari.

 

 

I ja tebe ljubim draga Kaja!