Ima jedna mala soba, toplija od topline, hladnija od hladnoće.

I u neko vrijeme, u njoj se teško disalo, u njoj se teško nastanjivalo.

Hranili smo rakove u nama, oni su se povlačili, ali su bili u tom hladnom mraku i nisu se vidjeli.

Prepreke su nestajale jedna za drugom, zaboravio si svoj izvor i počeo citirati riječi iz knjiga.

Čula se glazba dalekih meridijana, čulo se more u tvojoj ušnoj školjci, dok sam ti šaptala "volim te".

Tvoj pogled uvijek je znao otopiti ledenu masku uredno složenu u mojoj ladici donjeg rublja.

Rekao si "probudit ćemo noć", rekla sam "nećemo".

Rekao si "da", tad sam rekla "ne".

Zgusnuta u crvene ruže, koje si stalno donosio svakog ljetnog dana, dobio si naše zube, naše vlažne tragove.

Umjesto crvenih ruža, rascvjetala sam tvoje usne i potrgala listove do tada ispisanih stranica tvog života, zapalila ih i pustila niz mjesečev trak, da otprhnu kao latice crvenih ruža što su padale po meni iz tvojih plavih očiju.

 

http://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=1461&log=199589

 

http://shadowofsoul.blog.hr