Svako živo biće nesvijesno sudjeluje u stvaranju svoga vremena je tvrdnja koja me, kao živo biće, prisiljava na razmišljanje o vremenu.
Svaki čovjek svojim osjećajem za ritam potvrđuje svoje postojanje u svom prostor-vremenu, je još jedna tvrdnja o kojoj isto tako razmišljam.

Sjedeći na obali mora spoznavala sam zaobljenost prostora, a moja misao o tome mi je govorila da svjesno sudjelujem u tom događaju i to je bio trenutak kada sam uistinu spoznala prošlost, sadašnjost i naslućivala budućnost.

Jedrilica mi je polaganim nestajanjem iz vidokruga to potvrđivala dok sam ja pokušavala osjetiti ritmom i dinamikom postojanja vremena u sebi. Sjetih se poezije i misaono- osjećajna slika pješčane kule iskrsne pred mojim unutarnjim očima.

 

Pješčana kula

Držim se na okupu,
svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu, na hrpu, na hrpu.

I govorim: sad više nisam pijesak
sada sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena,
možda sam već samo kula.

Tada sam ustala i počela koračati pjeskom uz more. Lagani vjetar mi je pružao otpor i ja osjetih kako si svakim novim korakom oslobađam prostor u kojem se bolje pokrećem.
Počeh se svjesno "probijati" kroz nevidljive čestice zraka koji me je dodirivao. Nova misao mi prođe kroz glavu, da, istina je, ja svojim pokretima zaobljujem prostor oko sebe i svakim novim korakom potvrđujem vrijeme potrebno da stignem do kraja plaže.

Što sam sve radila da budem zid!
A gle, more se ne trudi da bude more,
ono je more; a niti cvijet
ne radi ništa da bude cvijet.

Na okup zovem pijesak
i zidam, zidam, zidam:
a u predahu s uhom na zidu slušam
kako podzemno žude srca
da ih pomete veliki val
i da ih taban vjetra zgazi
u zaborav.

Prostor i vrijeme su se u treptaju oka spojili u spoznaju i postali protega u kojoj trajem. Ideokinetička slika koju pamtim mi iz trenutka u trenuta to i potvrđuje.

Prostor- vrijeme nesmijemo upoređivati sa dobro poznatim i jednostavno spoznatljivim dimenzijama visina, širina i duljina, dimenzijama koje spoznajemo gledajući zalazak sunca na obali mora, pomoću kojih se snalazimo u gradu u kojem smo rođeni, u našoj dnevnoj sobi, ili parku po kojem se šećemo.

Držim se na okupu.
Svim silama držim se na okupu:
i skupljam živi pijesak svoga bića
na hrpu,na hrpu, na hrpu.

I govorim: sad više nisam pijesak.
Sad sam kula od pijeska.
Koliko zidam, zidam, zidam:
možda sam već kula od kamena;
možda sam već samo kula.

Vesna Krmpotić je svojom pjesmom probudila u meni tu čudesnu dimenziju trajanja, a to je dimenzija koja obuhvaća trenutak i nas u njemu, alkemijski treptaj oka, ono naše vječno i nikada objašnjeno "sada", trenutak kao most između prošlosti i budućnosti, most od sada do vječnosti, most na kojem se rijetko svjesno zaustavljamo. Mi smo samo u jednom djeliću trenutka pješćana kula, inače smo vječni pijesak.

Mozak i treptaj oka

"Jednom, kad mi je bilo šest godina, vidio sam prekrasnu sliku u nekoj knjizi o prašumi koja se zvala "Istinite priče". Slika je predstavljala zmijskog cara kako guta neku zvijer.......
To me je navelo da nacrtam svoj prvi crtež. Pokazivao sam svoje remek djelo odraslima i pitao ih da li ih moj crtež plaši.
Oni bi mi odgovarali: "Zašto bismo se plašili šešira?", a moj crtež nije predstavljao šešir, nego zmiju koja proždire slona......
Prestao sam slikati i počeo se baviti geografijom i na koncu postao pilot i susretao odrasle ljude, ali to nije promjenilo moje mišljenje o njima. Kad bih među njima sreo nekog tko mi se činio bistrijim pokazivao sam mu moj prvi crtež i pitao ga što vidi u nadi da će netko prepoznati zmiju i slona. Odgovor je uvijek bio isti:"To je šešir."....... nitko me nije razumio dok nisam u pustinji imao kvar na avionu i sreo Malog princa"............

   

 

"Mali Princ", Antoine de Saint- Exupery

Mi još uvijek neznamo na koji način mozak proizvodi um i tek oni koji nauče misliti "srcem" razumjet će priču koju nam mozak, posredstvom svoga utjelovljenog uma priča, pravu, istinitu priču, o njihovom čudesnom naporu da domisle svijet, univerzum i sebe same u tom, naizgled, kaotičnom beskraju.

"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog intelekta nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima."

Penfield

Tamo na vrhu, iznad oblaka, se skriva tajnom ovijena istina našeg stvarnog postojanja.

 

Smjestivši se unutar kostiju glave, mozak, svojim besprijekornim radom sudjeluje pri nastajanju naših misli oblikujući naš um, kontrolira naše osjete i pretvara ih u osjećaje, pa stvarajući našu svjesnu spoznaju stvarnosti, širi univerzum našeg utjelovljenog uma.

Smatraju ga najkompliciranijim sustavom svemira. Ta tvrdnja, jasno, godi ljudskom egu i njegovoj samosvijesti, ali ljudski mozak i njegov utjelovljeni um znaju da do sada nitko nije uspio do kraja razjasniti misterijom obavijeno djelovanje ni svemira, ni mozga ni univerzuma uma.

 

Sam je ljudski mozak, stvorivši svoju misaonu stvarnost, svoje misaono "Ja" uronio u tajnovitu zbilju svog postojanja na Zemlji, maloj grudvici prašine, ispod neshvatljivo dalekih zvijezda.

 

Mozak, ta sićušna tvorevina je tvornica snova, iz koje kao na filmskoj vrpci teče čovjekov život. Trenutak do trenutka, jedan treptaj oka za drugim prelaze u ideokinetičke slike koje ostaju pohranjene u kinoteci sjećanja.

Mozak, potaknut izazovima koji u njega stižu, sam mjeri vrijeme i određuje prostor naših pokreta, određuje vijeme kojima pokrete izvodimo, određuje našu svijet o postojanju u trenutku.

Mi za to djelovanje mozga nemamo određena osjetila, ali iako u svakodnevnom životu to ne osjećamo trebali bi barem pokušati prihvatiti činjenicu da je svaki pokret našega tijela proizašao iz prostor- vremena, dimenzije u kojoj jednostavno živimo.

Što je ili koliko traje vrijeme između podražaja, njegove spoznaje, naše odluke na reakciju i samog reagiranja mozga na podražaj?

Nazovimo to vrijeme treptaj oka, stretan trenutak ili Kairos.

Zaključili smo da VRIJEME koje mi doživljavamo kao sadašnjost i nazivamo vremenom u kojem živimo nije prava dimenzija vremena koju naš mozak spoznaje i obrađuje u svojim procesima.

Ovdje moram naglasiti da se u ovom slučaju radi o procesima u mozgu koji se odvijaju bez našeg svjesnog sudjelovanja.

Mozak, primivši poticaj iz vana djeluje samostalno, mozak prepoznaje samo trenutke, onaj presudni treptaj oka u kojem počinje pokret.
Mozak pohranjuje te trenutke iz kojih, za našu svjesnu spoznaju, kao film teče naš proživljeni život. Svaki protekli trenutak je za mozak već prošlost iako naša svijesna spoznaja to ne prihvaća kao činjenicu. Naša svjesna spoznaja pretvara to vječno titranje, u našim glavama, u iluziju, u slike koje mi pamtimo kao događaje i nazivamo vrijeme.

Našoj svjesnoj spoznaji ipak ostaje nešto skriveno, nešto što je i u znanosti još uvijek neodovoljno objašnjeno. To je nemogućnost spoznaje prelaza naše pasivne izručenosti vremenu u aktivno stvaranje vremena.

Mi smo, kao bića koja čuju, vide i spoznaju ovisni o međusobnom djelovanju osjetila, osjećaja i mozga. U univezumu umno- osjetilno- osjećajnog u nama se ti za nas neosjetljivi procesi sjedinjuju u proces koji nazivamo život. Ti samonastajući i samorazvijajući procesi u našem malom univerzumu su uzrok da pasivno, slično radiju, televiziji ili computeru primamo i registriramo podražaje iz svijeta oko nas. Mi te podražaje jednostavno spoznajemo bez mogućnosti aktivnog sudjelovanja ili kontrole njihovog ulaženja u našu svjesnu spoznaju.

Pasivna izručenost vremenu i aktivno sudjelovanje u njemu

Iako neosjećamo tu granicu prelaska i čini nam se da toga nemožemo biti svjesni, mi u tom trenutku postajemo aktivni sudionici u tijeku vremena. Sam trenutak odluke, svjesna spoznaja podražaja, je također ograničena vremenskim intervalom koji kao da je, nevidljivom rukom nekog čarobnjaka, programiran u našem mozgu.

Taj čudesni treptaj oka je od strane neurofiziologa izmjeren konvencionalnim metodama i traje oko tri sekunde.

 

To je takozvani alkemijski treptaj oka i doista je neponovljiv. Trenutak do trenutka, tisuće, milijarde takvih aktivnih, ali neponovljivih trenutaka čine rijeku vremena koja teče u nepovrat.
U svakodnevnom životu mi se ne trudimo spoznati taj trenutak i to je dobro za kontinuirani tijek naših pokreta i za naše sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima.

Hod je nešto tako svakodnevno i samo po sebi razumljivo, pa mi jednostavno hodamo ne razmišljajući o trudu i sposobnosti mozga, tog našeg unutarnjeg koreografa, koji nam tu sposobnost i omogućava.

S plesom je drugačije, plesne korake moramo prvo naučiti sjedinjujući u sebi svoj ritam i ritam melodije koja nas poziva na ples. 
Pričinja nam se da čim čujemo melodiju istovremeno počinjemo plesati, ali to nije baš prava istina.
Vrijeme reakcije našeg tijela na neki vanjski podražaj, spoznaja tog trenutka, je već godinama, obljubljena, mjera u psihologiji pa i drugim različitim područjima testiranja čovjekove spretnosti, osobnosti i fizičkog i psihičkog zdravlja.
Primjeri za te reakcije su pokret šake pri propuštanju nekog predmeta kroz nju, nogu na znak za start kod trke na 100 metara, zaustavljanje auta pri crvenom svijetlu semafora, ali i buđenje osobnog ritma tijelu pri prvim zvucima neke dobro poznate melodije.

To su jednostavne reakcije tijela pokretom na vanjski podražaj, što znači na vrijeme stisnuti šaku, u pravom trenu potrčati ili pritisnuti pedalu kočnice, no te reakcije nisu naši prirođeni refleksi, njih moramo prvo naučiti.
Za razliku od prirođenih refleksa koji se odvijaju posredstvom leđne moždine, naučene reakcije na podražaj proizlaze iz našeg mozga. One postaju refleksne tek uvježbavanjem koordinacije rada naših osjetila s našim svjesno izvedenim pokretima. Iz njih se s vremenom razvijaju navike kojima se često nesvjesno, ali aktivno služimo.

Samo po sebi razumljivo postojanje tog vremenskog intervala nesvjesno koristimo pri čitanju, slušanju, ali i pri spoznaji mirisa i okusa, pri ostvarenju ritma kod muziciranja ili plesa, pri uvježbavanju reakcija tijela u sportu i vožnji automobila u gradskom prometu.

Ritmičko dinamička samoorganizacija unutar neurona našega mozga, kao nevidljiva ruka nekog čarobnjaka, koja usmjerava djelovanje našeg mozga i kratkoća tog vremenskg intervala nam pomaže u situacijama u kojima smo ugroženi, ona je uistinu nekada spasioc našeg života, ona je izazvana emocijama, ali mi još uvijek ne spoznajemo da je to uistinu jedini aktivni djelić našega života, naše prostor- vrijeme, protega koju svojim svjesnim sudjelovanjem u trenutku i svjesnim reakcijama na vanjske i unutarnje podražaje sami stvaramo.