...ostavljam ovih par riječi mašte za Zemlju:)) 

Igra svjetla i tame

 

Bilo je to jako, jako davno…

Čudno neko doba, čudni ljudi, govor, odjeća. Samo snaga pogleda i govor tijela i danas kažu da imaju nešto zajedničko iz tog vremena. Čudan susret dvoje mladih ljudi, muškarac i žena…

Daleko tiho, usamljeno mjesto…

Slatka kućica na vrhu brda. Zelenilo koje u to gluho doba noći pravi strašne sjene niz stotine stepenica koje strmo vode prema moru.

 

...On, gledao je igru vjetra i sjena, prateći oblike, kao daleku utvaru koja je možda nekada tuda hodala. Možda se i sada igra njegovim umom, dokazujući mu da je tu, ali je u cijelosti ne može vidjeti.

Na dnu, u blizini mora igrala je neka sjena, drhtavo lelujajući preko stepenica. Svakim dahom bila mu je sve bliža. Tijelom mu je prošla jeza od pogleda na sjenu i  od vjetra koji je hladnim jezikom lizao njegove gole mišice. Duboko je uzdahnuo i hrabro zakoračio na prvu stepenicu spreman dočekati ovu utvaru što mu je Duh vjetra šalje.

 

...Prilazila je sve bliže i bliže…

Sjene su igrale u krošnji drveća čas je pokrivajući tamom, čas dopuštajući mjesecu da je obasja svojim svjetlucavim sjaje. Pokušavao je u toj naizmjeničnoj igri vjetra i mjeseca spoznati oblik koji se ljuljao prema njemu. Naprezao je oči u tami dok mu je srce u ludom ritmu kucalo na oprez…

Dijelilo ih je još svega par stepenica…

Raspoznao je u igri sjena ženske obrise tijela…srce se nije smirilo, već naprotiv udarilo je u bubnjeve svom žestinom.

 

...Zastala je stepenicu ispod njega…

Mjesec joj je na tren i sam zavirio u lice, smijući mu se podrugljivo kao da želi reći:

- Ja sam prvi!

 

...U njegovu odsjaju vidio je visoko nježno biće u prozračnoj bjelini koja leprša oko njenog tijela. Pružio joj je ruku i kada je svoju stavila u njegovu malo se iznenadio od njene topline, mislio je do tog trenutka da ovo nije stvarnost. Samo igra sjena…

Ipak ova sjena je bila živa…

Zakoračio je unazad i ona je pošla korak prema njemu. Kada je spustila nogu na zadnju stepenicu mjesec je izdajnički pokazao ono što je naslutio dok je išla prema njemu. Njegova utvara bila je bosa. Nježna stopala sa hladnog kamena zagazile su u sada već rosnu travu.

 

...Držali su se za ruke i kroz dubinu mraka, svjetla i sjena igrali pogledima. Muzika se čula u daljini, a sjene veselih ljudi plesale su na prozoru male kućice na brdu.

On, pružio je korak i ona ga je pratila. Zaplesali su valcer u krošnji bora uz sjene nekih davnih života. Okretali su se u ritmu valcera dok su sjene igrale na njihovim licima. Škrti mjesec otkrivao je malo, ali vrijeme ga je nadigralo…

On, osjećao je njeno drhtavo, toplo i čvrsto tijelo koje ga je pratilo kao da je njegovo. Osjećao je kako joj okreti oduzimaju dah…

Mjesec mu je na tren otkrio njen osmijeh…

Sati su prošli, a oni su zadihani plesali i dalje. Sjene su blijedile i došlo je vrijeme da noć preda dah svoje tame dahu svjetla koje je sa istoka počelo ruditi…

 

...S prvim magličastim svjetlom zore njeno tijelo postalo je kruće i on ga je instinktivno čvršće stisnuo sebi. Trag svjetla što probija zoru pao joj je na oči, tamni kapci zadrhtali su otvarajući se polako kao školjka. U crnoj dubini njenog pogleda igrale su sjene izlazeće zore…

Muzike je nestalo…

Ples je stao…

Tijelo uz tijelo što drhti u dodiru zore koja neminovno dolazi…

Istrgla se iz njegova naručja, ostavljajući prazninu u rukama koje su je samo tren prije držale...

 

- Zbogom  - donio mu je vjetar šapat sa njenih usna , dok je Ona bosim nogama hitro grabila niz srminu od stotine stepenica…

- Zbogom…zbogom -  šapnuo je On nečujno, gledajući zoru kako rudi i odnosi mu tek započeti život u igri sjena…

 

 

Auroraisa