Isus je ispunjen Duhom Svetim u utjelovljenju: “začet po Duhu Svetom” (Lk 1, 35). Kao Bog od vječnosti je Gospodin Duha (2 Kor 3, 17). Na krštenju je od Oca svečano ustoličen za Mesiju, po Duhu Svetom. Isusovo javno djelovanje je označeno Duhom Svetim. Isus “pun Duha Svetoga vratio se s Jordana”. “Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom” (Lk 4, 1). “U sili Duha vrati se u Galileju” (4, 14). I tako sve do smrti, u kojoj imamo vrhunsko očitovanje Duha Svetoga. U času smrti Isus, naklonivši glavu, “predade Duh” (Iv 19, 30). Oci vide ovdje predanje Duha Crkvi, što je Isus obećao: “Ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugog Branitelja, da bude s vama zauvijek.” (14, 16) To je na dan uskrsnuća svečano potvrdio: “Primite Duha Svetoga” (20, 22). I posebno na Dan Pedesetnice (Dj 2).

Ovdje imamo nešto novo o djelovanju Duha Svetoga, što se do tada nije ostvarilo u povijesti spasenja; novi način njegova postojanja, njegove prisutnosti. Ušao je u našu povijest i ostao sa svojima zauvijek.

* * *

Isusovo krštenje znak je rađanja Crkve, koja se rađa krštenjem u Duhu Svetom i postaje novi Božji narod. Crkva nije naprosto “nastavak Kristova utjelovljenja”, niti produženi Alter Christus - Drugi Krist. Djelovanjem Duha Svetoga Isus biva prisutan u Crkvi. Zemaljska povijest Isusa iz Nazareta ima svoj svršetak, ali njegova ispunjenost Duhom ostaje trajno prisutna u njegovoj Crkvi. Duh Sveti je duša Crkve. On se očituje po svojem milosnom djelovanju, izvanrednim karizmama, koje se tijekom postojanja Crkve odvijaju u svijetu i čine Isusa prisutnim i djelatnim kroz prostor i vrijeme.

Isusovo krštenje je i slika našega krštenja. I mi smo na krštenju postali ispunjeni Duhom Svetim. To se mora očitovati u našem životu i djelovanju. Moramo i mi kao i Krist u Duhu djelovati. Duh Sveti mora se iskustveno i u nama doživjeti.

Prvi vjernici nisu toliko raspravljali o Presvetom Trojstvu, već su svjedočili iskustvo prisutnog Krista i iskustvo njegova Duha. Nije dosta znati sav nauk o Duhu. Mnogo je važnije djelovati u Duhu Svetom. Duh Sveti nije se tako objavio da njegov “Ja” stoji nasuprot našem “ja”, kao što je u objavi Jahve u Starom zavjetu ili Isusa Krista u Novom zavjetu. On ne želi biti u prvom redu predmet što ga gledamo i proučavamo, nego “milosno oko koje u nama gleda”. Duh je posrednik koji sam sebe posreduje i ne treba drugog posrednika. Isus u svojoj ljudskoj naravi stoji nam sučelice kao predmet promatranja. Duh Sveti ne stoji sučelice, mi ne stojimo pred njim, nego u njemu. Samo u Duhu stvaramo odnos prema Kristu. Iskustvo Duha je iskustvo Krista (A. Schneider).

* * *

Do susreta s Kristom, da ga osjetno doživimo u sebi, dolazi kroz susrete s ljudima koji posjeduju Duha Svetoga. To su nosioci Duha, članovi Crkve, posebno oni kojima je dana vlast i milost da djeluju u Crkvi. Duh se pojavljuje u njima i po njima. Oni su, istina, podložni grijehu. Zato se iskustvo Duha Svetoga uvijek zasjenjuje grijesima ljudi kroz koje se pojavljuje. Čovjek je tako u isto vrijeme i zapreka i posrednik Duha.

Prostor u kojem se ostvaruje prisutnost Duha je zajednica, Crkva. Kroz Crkvu doživljavamo Duha i vezani smo s Kristom. To doživljavamo posebno u euharistijskom slavlju, u kojem Isus Krist “snagom Duha Svetoga” okuplja svoj narod da “od istoka sunčanog do zapada prinosi čistu žrtvu Imenu njegovu”. Duh Sveti, kao u navještenju Gospodinovu, i kod svete mise silazi nad darove i pretvara kruh i vino u “Tijelo i Krv” Gospodina našega Isusa Krista. U svakoj misi “ispunja nas Duh Sveti”, da budemo u Kristu “jedno tijelo i jedan duh”.

Duh Sveti u Crkvi, kao i u svakom pojedincu, ima istu ulogu kao i u Presvetom Trojstvu - On je veza ljubavi. Tako i u Crkvi i u svakom vjerniku djeluje po ljubavi, koja je istinit i siguran znak da Duh Sveti djeluje u nama. Tako u Duhu i naše djelovanje postaje slava Ocu po Sinu.

  Celestin Tomić

19.11.2006.

Veritas, Zagreb, 5/06

www.hrvatskauljudba.hr