Jednom prilikom su Ma-cu i Po-čang šetali kad ugledaše divlje guske u letu.

„Što su one?", upita Ma-cu.

„Divlje guske".

„Kuda idu?", zapitao je Ma-cu.

Po-čang odgovori, „One su već odletjele."

Odjednom je Ma-cu zgrabio Po-čanga za nos i zavrnuo mu ga tako da ovaj jauknu od bola.

„Kako mogu ikad odletjeti?", vikao je Ma-cu.

To je bio trenutak Po-čangovog buđenja.

Relativnost vremena i kretanja jedna je od glavnih tema Dogenove Shobogenzo, gdje on piše:

Ako promatramo obalu dok plovimo u čamcu, imamo utisak da se obala kreće. Ali ako pogledamo bliže, u sam ča­mac, tada znamo da se to čamac ustvari kreće. Kada svemir promatramo zbrkanih tijela i uma, često stičemo pogrešno mišljenje da nam je um nepromjenljiv. Ali ako zaista vježbamo (zen) i vratimo se k sebi, uviđamo da to nije točno.

Kad se panj pretvori u pepeo, nikad više ne postaje panj. Ali, ne treba da zauzmemo stanovište da je ono što je, na kraju, postalo pepeo bilo drvo za ogrjev, prethodno. Ono što treba da shvatimo, prema budističkoj doktrini, jeste da panj ostaje panj... Postoje prethodni i kasniji stupnjevi, ali su oni jasno odvojeni.

Isto je sa životom i smrti. Prema tome, mi u budizmu ka­žemo da je Nerođeno isto tako i Neumrlo. Život je položaj vremena. Smrt je položaj vremena. Nalik su zimi i proljeću, a u budizmu mi ne smatramo da zima postaje proljeće, ili da proljeće postaje ljeto.

Dogen ovdje pokušava da izrazi čudnovato osjećanje beskonačnih trenutaka koje se ukazuje kad čovjek više ne po­kušava da se odupre toku događaja, neobičnu mirnoću i samodvoljnost tekućih trenutaka kada um kreće zajedno sa njima, ne pokušavajući da ih zaustavi.

Slično gledište Ma-­cu izražava ovako:

Jedna sutra kaže: „ Ovo tijelo čini samo grupa spojenih ele­menata. " Kada se ono javi, javljaju se, zapravo, samo ovi elementi. Kada nestane, samo ovi elementi nestaju. Ali kada se ovi elementi pojave, nemoj reći, „Ja se pojavljujem", a kad nestanu, ne reci, „Ja nestajem". Tako je i sa našim pret­hodnim mislima, kasnijim mislima, i onim posrednim misli­ma (ili, iskustvima): misli prate jedna drugu, ne vezujući se uzajamno. Svaka je apsolutno mirna.

Budizam je često uspoređivao protok vremena sa vidljivim kretanjem valova, gdje se stvarna voda samo kreće gore i do­le, stvarajući iluziju da se ,,dio" vode kreće po površini.

Slična je iluzija da postoji nepromjenljivo „sopstvo" koje se kreće kroz neprekidni niz iskustava, uspostavljajući vezu između njih, na takav način da mladić postaje muškarac ko­ji postaje starac koji postaje leš.

Povezano sa traganjem za dobrim jeste traganje za bu­dućnošću, iluzija pri kojoj nismo u stanju da budemo sretni bez „obećavajuće budućnosti" za simbolično ropstvo.

Napredovanje ka dobru mjeri se, stoga, terminima produžetka ljudskog života, zaboravljajući pri tom da ništa nije toliko relativno kao naše osjećanje dužine vremena.

Jedna pjesma zena kaže:

Slava jutra koja pupa samo čas

U biti je ista kao i džinovski čempres

Što hiljadu godina živi.

Subjektivno, komarac nesumnjivo osjeća da je njegov ra­spon od nekoliko dana života sasvim pristojno dug. Kornja­ča, sa rasponom od nekoliko stotina godina, osjeća subjek­tivno isto što i komarac. Takoreći do nedavno, životni vijek u prosijeku je kod čovjeka iznosio oko četrdeset pet godina. Da­nas je oko šezdeset pet do sedamdeset ali, subjektivno, godi­ne protiču brže i smrt, kada dođe, uvijek je stigla prerano.

Kako Dogen kaže:

Cvijeće vene kad nam je najteže što ga gubimo; Korov se pojavljuje dok se užasavamo promatrajući ga dok buja.

Ovo je savršeno prirodno, savršeno ljudski, i nikakvo razvlačenje i rastezanje vremena neće ga promijeniti.

Naprotiv, mjerenje vrijednosti i uspjeha u terminima vreme­na i uporan zahtjev za obećavajućom budućnošću onemogu­ćavaju slobodan život i u sadašnjosti i u „obećavajućoj" budućnosti, kad ova stigne. Jer, ne postoji ništa osim sada­šnjosti, i ako čovjek ne može živjeti u njoj, ne može živjeti nigdje.

Shobogenzo kaže:

Kada riba pliva, ona pliva sve dalje, a vodi kraja nema. Kada ptica leti, leti sve dalje, a nebesima kraja nema. Još od pradavna nije postojala nijedna riba koja je isplivala iz vode, niti ptica koja je izletjela iz neba. Pa, ipak, kad je ribi po­trebno samo malo vode, ona koristi samo malo vode; kad joj treba mnogo, koristi mnogo. Tako da im je vrh glave uvijek na granici (njihovog prostora).

Ako ikad ptica preleti tu ivicu, umire, a to se događa i ribi, također. Iz vode riba stvara svoj život, ptica iz nebesa. Ali ovaj život stvaraju pti­ca i riba. Istovremeno, pticu i ribu stvorio je život. Prema tome, postoje riba, voda i život, i sve troje stvorili su jedno drugog.

Međutim, da je ikad postojala ptica koja bi prethodno željela da ispita veličinu nebesa, ili riba koja bi najprije htjela da provjeri prostranstvo vode — i tek zatim pokuša da leti ili pliva, one nikad ne bi našle svoje vlastite putove na nebe­sima ili u vodi.

Ovo nije filozofija u smislu da se ne gleda kuda se ide; ovo je filozofija da se ne pridaje toliko veća važnost tome kuda se ide nego onome gdje se nalazi tako da bi bilo besmi­sleno uopće ići.

Život zena počinje, prema tome, oslobađanjem od iluzije traganja za ciljeve koji u stvari i ne postoje — dobro bez zla, udovoljavanje sebi koje je tek ideja, i sutra koje nikad ne stiže. Jer su sve ove stvari varka simbola koji pretendiraju da budu stvarnost, a tragati za njima isto je što i naletjeti na zid na kojem je neki slikar, uz pomoć perspektive, naveo čovjeka da pomisli da je to izlaz.

Ukratko, zen počinje od toga da ne postoji ništa za čim treba tragati, ništa što bi se postiglo. Zen ni u kom slučaju ne treba smatrati za sistem samousavršavanja, ili načinom da se postane Buda.

Po riječima Lin-čia,

„Ako čovjek traga za Budom, gubi ga."

 

nastavlja se..