Danas, kako osjećam negdje duboko u srcu, živimo u vrlo zahtjevnim i grubim vremenima koje uvelike ostavljaju trag na našoj svjesnoj i nesvjesnoj razini. To što osjećamo, to što razmišljamo, to čega se bojimo, to od čega bolujemo, to čemu se nadamo, to što istinski želimo, to za čime težimo jako je determinirano upravo vremenom, socijalnom sredinom, odgojem, mjestom našeg boravka i života. To znači da nas i ljudi, koji su nam kroz životnu stazu bili najbliži, upućuju i vode.
Vrijeme u kojem živimo obilježeno je raznim izmima, koja bih ukratko preletio: egoizam, racionalizam, individualizam, emocionalizam, imfatilizam, fanatizam, virtualizam, seksualizam, amneziolizam, senzacionalizam i banalizam.
Jesu li duhovne obnove, kao što su one koje Vi vodite, hitna pomoć vjernicima zbog stresnog vremena u kojem živimo ili zbog ustajalosti koja možda vlada u crkvenim krugovima i u samoj Crkvi?
Najveći problem koji primjećujem kod ljudi danas je tzv. individualno traženje Boga. Tako na duhovne obnove dolazi jedna velika masa ljudi koji čeznu za duhovnim, koji traže istinske vrijednosti, ali svog Boga žive odvojeno od pastoralnog rada svoje župe, odvojeno od svojih svećenika, već individualno traže svoj duhovni put. Duhovna obnova može donekle tim ljudima pomoći, ali ja svima njima kažem i naglašavam: Gdje su vaše župe? Gdje su vaši svećenici? Gdje su vaše obitelji? Tamo je vaše mjesto duhovnog rasta i podržavanja vatre koja se ovdje na obnovama zapali, ali bez jednog fundametalnog, pastoralnog, župnog života i rada, bez pomoći vodstva tih ljudi, nema dugoročnog ploda.
Kako gledate na rad laika?
Moje osobno mišljenje je da laike treba uključiti u sve strukture Crkve i društva. Gdje god laik može, neka pomogne, neka bude aktivan. Problem aktivnijeg laikata kod nas u Krčkoj biskupiji je - obzir. Možda bi netko i htio pročitati nešto, zapjevati, uključiti se i povesti molitvene skupine te raditi s mladima. Nije toliko više problem u podrški samog svećenika, koliko je problem samih laika i ljudi u mjestu koji većim angažmanom dođu pod povećalo. Dakle, laici se ne žele angažirati ili zbog obzira ili pak treba stvoriti jednu pozitivnu klimu među više laika koji bi onda zajedno, grupno, povukli neku stvar u određenoj župi.
Danas je česta pojava odlazaka vjernika iz svoje župe u neku drugu crkvu, možda zbog toplije atmosfere ili nekog drugog razloga. Što mislite o tome?
Nipošto nije rješenje mijenjati crkve, župe. Tamo gdje sam kršten, tamo gdje živim, gdje sam rođen, tamo gdje sam prijavljen, tamo gdje je mjesto mog stalnog boravka, tamo gdje je moja crkva, taj patronat župne crkve slavim, tog župnika imam, u taj župni pastoral se uključujem. Tamo ja želim učiniti Crkvu živom. Ako mi je stalo do Crkve Božje onda ću početi rasti tamo gdje sam posijan.
Kakva je razlika između školskog i župskog vjeronauka? Što mladi dobivaju s jednim, a što s drugim?
Velike mogućnosti se pružaju kroz jedan intelektualni ili profesionalni pristup vjeronauku u školi. Ali vjeronauk u školi ne može zamijeniti katehezu u župi jer ja ne mogu nečiju vjeru ocijeniti od jedan do pet. Razumijete li? Vjeronauk je jedna intelektualna, vjerska naobrazba, ali ja te mlade moram uključiti u ono što im može dati župa i Crkva, oni moraju proći liturgiju, oni moraju osjetiti kako se to srcem moli Boga, oni moraju biti ljudi zapaljeni Duhom. Oni moraju proći stadije jednog duhovnog sazrijevanja, ali kroz praksu. Dakle, kroz župski pastoral koji je nenadomjestiv.
|
|
| Kako zamišljate budućnost Katoličke crkve i kršćanstva u Europi? Biti ću jako iskren. Ako smo iz nacrta Ustava EU izbacili riječ kršćanin i kršćansko, na kakvim temeljima ćemo mi graditi Europu budućnosti, kada su temelji te Europe: grčka filozofija, rimsko pravo i katolička vjera? Mi potkopavamo same temelje na kojima ta Europa stoji i temelje na kojima je ona osnovana. Pribojavam se Europe kakva je danas jer ona gazi male narode, ona ucjenjuje. Postavlja se jedna dinamika tržišta koja nije za naše prilike jer za to nismo spremni. Gdje su ostale stvarnosti, kao legalizacija abortusa, legalizacija homoseksualnih brakova, eutanazije, kloniranja, genetskih eksperimenata, manipulacije sa matičnim stanicama, da ne spominjem ostale probleme od pornografije pa nadalje. Bojim se takve Europe bez Boga i prizvuka kršćanskog. Danas je komunikacija internetom prilično raširena kod mladih, a i odraslih. Osamljenost je našla možda lakši način da nekako dopre do drugog čovjeka. Mislite li da bi Crkva mogla mlade evangelizirati i prići im i s te strane, preko interneta? To je opet virtualna stvarnost. Ono što današnji čovjek istinski treba je blizina čovjeka. Internet, mobiteli, televizija, računala, to su sve virtualni pristupi koji nam donekle pomažu kao informacija, ali nipošto ne mogu zamijeniti jednu bliskost, jedan stisak ruke, jedan razgovor čovjeka, ono što čovjek čovjeku može dati u jednom osobnom kontaktu. Vjernici me ponekad pitaju mogu li ispovijedati preko interneta. Naravno da sakrament kao takav traži osobni kontakt čovjeka sa čovjekom, čovjeka i Boga. Isto je tako u jednoj duhovnoj ponudi mladom čovjeku. Preko interneta možda mogu animirati mlade, zainteresirati ih i pozvati na susret, no tek kad oni dođu, tek kad ja donesem živog Isusa, tek kada im se ponude sakramenti, tek kad oni čuju evanđeosku riječ i poruku Božju, možemo govoriti da smo nešto postigli. Sve više mladih odlazi iz Crkve, posebno nakon sakramenta potvrde. Što je tome razlog? Velika većina tih mladih ljudi su bili djeca i odlazili su u crkvu, a njihovi su se roditelji okrenuli na drugi bok i prespavati tu nedjeljnu misu. Dakle, ako od početka nisu primili potrebu za Bogom od svojih roditelja, nutarnju čežnju, glad, oni će učiniti sve što se od njih traži dok ne postanu punoljetni, a krizma je zadnje što se od njih traži do vjenčanja. Nakon toga će tražiti nove izraze, nove putove i nove oblike duhovnosti, jer tu gdje su morali, nisu zadovoljili svoju potrebu duha i srca. Primili su obrede, klišej ''moraš'', a nisu primili duhovnost! To je današnji problem mladih u Crkvi. Predbračna čistoća je pojam koji kod nas vrlo često izaziva podsmijeh i podcjenjivački stav. Dok je u SAD-u otvoreno nekoliko udruga čiji članovi obdržavaju predbračnu čistoću uz poštovanje društva, kod nas se to smatra zaostalošću. Čistoća prije braka nije ništa drugo nego preduvjet da će brak imati blagoslov. Jer ako se dvoje mladih mogu žrtvovati da se vole, a da ne konzumiraju ljubav, oni čine žrtvu. Nije lako biti čistih misli i srdaca, a osjećati kemiju prema voljenoj osobi i ostati vjeran Božjim zapovijedima. Tko to uspije, vjerujte mi, ima blagoslov u svom braku. Danas se brakovi raspadaju jer nema poštovanja, jer se brak i osobe u braku pretvorile u objekt hedonizma, zadovoljavanja seksualnosti, a kemija brzo ishlapi jer nema fundamenta ljubavi koja je križ. Tko ne zna istinski propatiti, taj ne zna ni voljeti. Tko se ne zna žrtvovati, taj nije ni blizu pojma ljubavi. Tada je ljubav samo hedonizam i zato brakovi propadaju. Što je s brakovima u koje su parovi ušli bez predbračne čistoće, a koji su postojani? Zar smatrate da oni nisu pod Božjim blagoslovom? Imam iskustva ljudi koji su prošli u životu pakao, a sada imaju sretan i blagoslovljeni brak. Oni su prošli kroz svoju Kalvariju, kroz svoj križ do pročišćenja i shvatili su što oni zapravo žele, što ih istinski usrećuje, što je Božje i to su počeli živjeti te su sada pod blagoslovom. Dakle, ne može čovjek toliko sagriješiti koliko Bog može oprostiti. Ipak, mladima savjetujem da u brak ulaze čisti. Što mislite o homoseksualnosti? Homoseksualci ne priznaju da se radi o bolesti, jer bi onda zapravo i heteroseksualizam i biseksualizam bili bolest. Ipak, vrlo mi je prozirno kada netko, samo zato što je homoseksualac, želi sebe na ovaj ili onaj način prikazati kao bolju osobu od jednog heteroseksualca. On time samo pokazuje da mu je potrebno ljubavi, pažnje, da je negdje ranjen u duši, u biti fundamentalno ranjen. S druge strane, jako je opasno kada se stvara ozračje koje ide ne toliko prema seksualnom opredjeljenju koliko prema degradiranju, ismijavanju i ponižavanju obitelji i biti obitelji, a to su otac, majka i dijete. To je ono što ja vidim kao zastrašujuću budućnost. Ne plaše me gay parade i tome slično, već me plaši svijest koja se budi kod mladih naraštaja, a koja rezultira ismijavanjem obitelji. Što mislite o ateizmu? Kad govorim o ateizmu razlikujem dvije kategorije. Razlikujem agresivnog ateistu, koji pošto-poto pljuje po svemu što je religiozno i onog ateistu koji je dobar, dobronamjeran, moralan, ali mu nije dano da vjeruje, pošto je vjera dar. Ja sada posebno govorim o ovoj drugoj kategoriji normalnih, običnih ljudi, jer sam se uvjerio, pošto i oni dolaze na duhovne programe, koliko ti ljudi žive po Božjim, moralnim, prirodnim zakonima. Uvjeravam vas da su mi draži od nekih naših vjernika, koji tobože sve obrede ritualno obave, a susjeda mrze zbog dva metra zemlje. Ateisti koji žive po prirodnim zakonima spašavaju se svojim djelima. Oni ne moraju uopće vjerovati, ali ako žive po prirodnim zakonima ne mogu biti protiv Božjih zakona te se po tome i spašavaju. |
Što je molitva i kako ju definirati? Preporučate li način na koji je najbolje moliti i kako Vi molite?
Meni je molitva ljubav i nije mi dovoljna definicija kako se radi o razgovoru s Bogom. Naime, ako neku osobu volim, onda čeznem za potpunim jedinstvom s tom osobom. Ako je to u odnosu čovjeka i čovjeka, onda je to i u odnosu čovjeka i Boga. Dakle, ako volim Boga, molitva je zapravo izričaj te potrebe i ljubavi prema Bogu, a ta ljubav čezne ka potpunom jedinstvu s Bogom.
Dakle, svatko od nas, samostalno po svojoj sposobnosti i po svojoj potrebi, po svojem nahođenju u duši, treba stupiti u odnos s Bogom i kako god to radio to je dobro, jer to on radi, jer je to njegov osobni, originalni odnos s Bogom. Svaka molitva je dobra: usmena, psalmi, hvalospjevi, mise, adoracija, tišina, samoća u prirodi, Sveto pismo, lectio divina, molitva srca, kontemplacija... Ima milijun načina i oblika molitve, ali bitno je da se ona izgovara iz srca i čini s osjećajem ljubavi prema Bogu.
Što je čudo i kako bi se vjernik trebao odrediti prema čudima vjere?
Čudo u vjerničkom smislu je nešto sasvim drugo. Čudo nije neki događaj koji ne bi slijedio i prirodne zakone. To može biti prirodni fenomen koji ne mora imati nikakvog značenja po moju vjeru. Znanost će za sto, dvjesto godina objasniti taj fenomen i to više neće biti čudo. Primjerice, u Srednjem vijeku se pomrčina Sunca smatrala čudom, a danas znamo o čemu se radi! Čudo u vjerničkom smislu nije neki događaj koji ne bi slijedio prirodne zakone, npr. da se ja sada dignem u zrak i levitiram, to u vjerničkom smislu nije čudo, to je samo prirodni fenomen jer i vrag može levitirati, a on nije od Boga.
Čudo u vjerničkom smislu je događaj gdje smo u srcu nepobitno sigurni i osjećamo da Bog intervenira u našu korist. Čuda se moraju događati u našim životima, ali čuda ne u smislu fenomena i senzacionalizma, već čuda u smislu istinskog susretanja s Bogom. To je za mene čudo.
Što mislite o karizmatskim pokretima i karizmaticima?
Zašto se te osobe, pokreti i susreti ne nazivaju kreposnici, kreposni susreti, krijeposti, kad je Isus dao krepost iznad karizme? Bojim se da danas imamo karizmatike ali ne i kreposnike i da će im Bog jednom reći: Je, istina je. Vi ste liječili u moje ime i propovijedali, ali odlazite od mene prokleti! Ne želim vas vidjeti! - Ono što bi trebalo danas naglasiti je jednostavnost života, radost, skromnost, poniznost, čistoća, ljubav, vjera, ufanje, nada… Dakle, kreposti. Karizmatski susreti i pokreti su se izvitoperili. Bilo je tu svega, a i sam sam postao alergičan na pojam karizma. Zato svoje programe zovem duhovnim programima.
Nazivate li to što živite i radite svojim križem ili darom?
Nema dara bez križa, ni križa bez dara. Odnosno, nema ljubavi koja je najveći dar bez križa, ni križa bez ljubavi. Onoliko koliko se ja suživljavam s križem, toliko je moje srce više spremno ljubiti, a onoliko koliko više ljubim, toliko sam pročišćeniji i slobodniji kao čovjek i kao svećenik. To je moj duhovni put i što ja to više suživljavam u sebi, to ću, kao svećenik, više plodova donijeti među ljude. To ljudi prepoznaju i to je ono što danas od svećenika ljudi traže. To je moj dar i to je moj križ. Medalja s dva lica.
A kako se nosite s umorom?
Naravno da sam kao svaki čovjek umoran, ali to me ne zabrinjava i nije mi težak onaj umor kada navečer legnem, sretan u srcu da sam taj dan proživio. Naime, najgori je umor koji nastane iz dosade, iz neoplemenjenog, neostvarenog i neispunjenog života. To je umor koji ubija dušu.
Kad nađem priliku slikam, kiparim, trčim, a ušao sam i u klub ronilaca te bio padobranac... Obogaćujem svoj život jer ne mogu biti u samo četiri zida. Nisam ''drveni kipić'' s koga ćete samo skinuti prašinu kada me zatrebate, i evo me oltaru! Naprotiv, imam svoj život, magisterij, studij, želio bih završiti doktorat, završio sam brončano raspelo od 4 metra za Crkvu hrvatskih mučenika... To me usrećuje, ali ne na uštrb mog prvenstvenog rada, a to je - biti svećenik.
Ja jesam umoran, ali taj umor je ugodan umor. Sretan sam navečer kad umoran zaspim jer sam taj dan dao maksimum od sebe.
Jasminka Majsec Denona
20.11.2007.
bglavac
edin.kecanovic
