Kada bi vas netko zamolio da mu SMS porukom opišete kratak sadržaj najpoznatijeg hinduističkog svetog teksta Rg Vede, ovaj citat bi sigurno mogao poslužiti svrsi. Ne bi to bio prvi pokušaj. I veliki Gandhi je jednom bio zamoljen da kratko opiše što je to hinduizam (ne doduše u SMS poruci), a rezultat je bila legendarna duhovita izjava: „Hinduizam, to je poštovanje krave!". Nadalje, naslov je namjerno preuzet iz naslova teksta Jeana Varenne (Enciklopedija mistika, M-M Davy) jer nas također implicitno upućuje u zastrašujuće kompliciranu prirodu ove religijske tradicije koja već cijelo stoljeće izaziva osjećaj intrige, zova duhovnog puta, nedokućivosti, pa i nelagode kod modernog zapadnog čovjeka. Također nam govori i o važnosti svetih tekstova svakom pojednim hinduistu. Zašto je tomu tako? Pitanje je na mjestu, ali odgovor je nešto kompliciraniji od gore navedenog SMS pokušaja. U sljedećim postovima pokušat ću dati svoj odgovor na to teško pitanje, a on će proizlaziti iz iskustva višegodišnjeg proučavanja ovog vječnog nauka. To iskustvo sadrži osobne duhovne putešestvije, ali, što je za mene bitnije, i trezveni istraživački rad.
Iz uvoda je razvidno da je teško, sa stanovišta zapadnjačkog referentnog okvira, dati ispravno ime ovoj svjetskoj religiji. Treća po brojnosti pripadnika nakon kršćanstva i islama (približno 1 milijarda), hinduizam je religijska tradicija (ili bolje rečeno skup religijskih tradicija) bez utemeljitelja, bez kreda, bez središnjeg povijesnog događaja i štoviše ne voli povijest.
Kada bi ste hindusa upitali što je za njega hinduizam, on bi najvjerojatnije bio sretniji da ste ga upitali što je za njega Sanātana Dharma, što znači - Prvobitna predaja ili vjerovanje koje je najprimjereniji izraz Vječnog zakona. Za naše okvire povijesno dijalektička definicija pojma hinduizam je doktrina koja se ispovjeda na obalama i onkraj Inda (etimološki - perzijska riječ Hindū te riječ Sindhu iz vedskog sanskrita znače rijeka Ind). Taj pojam koji su skovali muslimanski osvajači u 12. st.n.e. kad su htjeli razlučiti svoju vjeru od vjere indijskog naroda. Brahmani su ga prihvatili tek u 19. st. (doduše samo kad pričaju na engleskom), a danas unosi dodatnu zbrku u kompleksnu strukturu populacije Indijskog potkontinenta. Dublji uvid u tu problematiku bi nas samo odveo u daljnja, ovdje nepotrebna raslojavanja. Možda je zanimljivo već sada napomenuti da se hindus može postati samo rođenjem u kastinskom sustavu, te je nemoguća konverzija na hinduizam, ali i vice versa, barem sa stajališta brahmana. Ukoliko se kršćanin ili ini „obrati na hinduizam", odlaskom u Svetu zemlju („cijela zemlja koja je s desne strane kad se s najvišeg vrha Himalaje promatra izlazak Sunca" ili Dakšina desa - „zemlja zdesna") doživjet će neugodno otrežnjenje.
To je u svakom pogledu nacionalna religija Indijskog potkontinenta, iako je raširena po cijelom svijetu, ponajviše zbog migracija, a sustav kasta osigurava njenu opstojnost. Indijski filozof i državnik Radhakrišnan izjavljuje: "Hinduizam je više kultura, nego vjerovanje". Kao što je navedno ranije, hinduizam nema poglavara i hijerarhiju, nema institucionalnu strukturu, nema dogmu, nego ima opsežan kanon koji je nastajao stoljećima, a koji i objavljuje Sanātana Dharmu, stoga se ovdje ne može upotrebljavati riječ ortodoksija kao kod religija Knjige. Primjereniji naziv je ortopraksa jer je izvršavanje Dharme (u sljedećim postovima ću se više osvrnuti na definiranje osnovnih pojmova u hinduizmu) prije svega ispravno vršenje svetih obreda te ispravni način mišljenja i ponašanja, a to je najvažniji i nejsvetiji čin pripadnika ove svjetske religije. Gornji citat iz Rg Vede daje nam da naslutimo i zašto. Digresija - koliko god da koristim riječ koja sadrži „-izam" u osnovi sam protiv takovih podjela, zbog boljeg shvaćanja prisiljen sam ga uporebljavati.
Hinduizam se sa sigurnošću može označiti kao najstarija živuća svjetska religija, a podlogu toj tvrdnji nalazim u znanstveni dokazima o podrijetlu i starosti najranijih hinduističkih svetih tekstova - Veda, a čije datiranje započinje oko 1500te god. pr.n.e. (najstariji biblijski tekstovi datiraju iz 6. st.pr.n.e). Upravo taj opsežan kanon koji je nastajao stoljećima, koji je revidiran i komentiran više puta, a sve u duhu tog vremena kada su reforme nastajale, zamjenjuje sve ono što druge religije imaju za imanentno. Možda baš zbog toga hinduizam ili "hinduizme" je najbolje opisati kao henoteizam iako u sebi objedinjuje panenteističke, panteističke, politeističke, monoteističke, monističke, kao i ateističke elemente - budizam i jainizam koji su proizašli iz hinduizma su ateizmi u širem smislu te riječi. Henoteizam je pojam koji je skovao njemački filolog i orjentalist Max Müller, a označuje obožavanje jednog Boga prihvaćajući postojanje ili mogućnost postojanja i drugih božanstava. Hinduist se može u obavljanju svoje svakodnevne Dharme obraćati jednom ili više bogova, ali u isto vrijeme misli usmjeravati ka Jednome. Baš tu se nalazi zamka u koju upadaju mnogi zapadni tražitelji duhovnoga. Takva raznolikost u shvaćanju duhovnog godi liberalnom zapadnom umu i pruža mu utočište, ali u - vlastitoj iluziji.
Mnogobrojni svamiji već desetljećima obilaze zapadnjačke kulture, ali budite sigurni, većina ne želi zapadnjake obratiti na hinduizam, nego učeći Zapad da se vrati duhovnome - obavljaju svoju Dharmu. Oni gurui koji pokažu namjeru obraćanja zapadnjaka na hinduizam, uglavnom će doma biti prezreni. Moderno vrijeme svakako čini svoj utjecaj i na hinduizam. Gandhijev pokušaj stvaranja građanskog društva i reforme kastinskog sustava je rezultirao njegovim ubojstvom od strane "ortodoksnog" brahmana, ali je pridonio i liberalnijem shvaćanju modernog zapadnog svijeta od strane hindusa. Ipak gledajući dalje u prošlost ti se događaji poklapaju sa periodičnim reformama u hinduizmu počevši od Upanišada u 6 st.pr.n.e. pa do velikih modernih reformatora Ramakrišne i Vivekanande. Religijska tradicija koja ide u korak sa vremenom? Možda je ova izjava oksimoron, ali nam daje uvid u značaj hinduističke misli u traganju za duhovnim.
Papillon
bglavac
edin.kecanovic
