Ljubav ta čudesna droga

Pri svjesno spoznatom susretu s nekom poznatom ili nepoznatom osobom, moj mozak stvara u mom sjećanju sliku te osobe, koju moje emotivno ja onda i pamti. U ljubavi tako nastala slika voljene osobe igra posebnu ulogu. Tu se postavlja pitanje što mi ustvari vidimo i pamtimo. Jeli to istinska kopija njegovog izgleda ili mi volimo ono što nam naša emocionalna rezonanca nudi. Iz te neurobiološke rezonance naših ćelija nastaje intuitivno međusobno razumjevanje. Da bih razumjela osjećaje drugoga moje emotivno ja aktivira isti sustav kojim se koristi za osjećanje osobnih osjećaja. To je trenutak u kojem počinje proces našeg zajedničkog emocionalnog sazrijevanja.

 

 

Događa se nešto kao zrcaljenje njegovih osjećaja, spoznaja i namjera u mom osobnom osjećajnom instrumentariu. Bez osobnih uzoraka nebi došlo do intuitivnog razumjevanja partnera jer onda bi si sliku ljubljene osobe stvarali samo intelektualnim putem. U takvom biverzumu nema romantičnih trenutaka.
Ljubav, ta čudesna droga opija u isto vrijeme dva mozga i dva srca. Ona izrasta iz dva različita materijala u nevidljivi svjetleći trag kojim se jedno biće ogleda u drugome.
Kada se začuje rečenica:

"Ti projiciraš nešto u mene.",

odgovor bi trebao glasiti:

"To radimo uzajamno, bez toga nebi bilo ljubavi."
Zrcalni neuroni to rade od prvog trena i dok oni uzajamno djeluju traje i ljubav. No ta čudesna droga ima i svoje popratne pojave. Željeli mi to ili ne, zbog tog efekta zrcaljenja partnera u nama mi se i neurobiološki mjenjamo. Dok ljubav traje mi taj osjećaj nazivamo sreća.
Ana je cijeli svoj bračni život pretvorila u labirint zrcala. Duboko u njenom emotivnom sjećanju skrivena spava slika njene tragično prekinute ljubavi. Izbljedjela slika lica koje je umrlo u njenom zagrljaju je skrivena kao Minotaurus u centru labirinta.

Ili je Minotaurus netko drugi?

Možda je to netko do sada nepoznat, zaboravljena crtica njenog djetinjstva, neka užasna istina koja tinja u njenoj podsvjesti. Zrcaljenje koje bi se neurobiološki trebalo događati u pogledu i dodiru s Rudolfom u njenoj glavi prolazi mukotrpan put kroz labirint njenih pomućenih osjećaja.
Rudolf, u svojoj ljubavi prevaren i uskraćen za zrcaljenje njene sreće u svom srcu, projicira svoje želje i žudnje u nju i na taj način stvara kaos u njenom biću. On postaje tiranin koji ju svakim trenutkom približavanja tjera u labirint iz kojeg se ona vraća ranjena i prestrašena.

Kada je sljedeći put došla u terapiju stvarno je donijela sliku sna. To je bio labirint ogledala u čijem centru se smješilo zlatno sunce. Na ulasku je stajala žena s pola lica. Drugu polovicu je držao vuk u svojoj gubici.
"Tko je sunce?"
"Nisam uspjela doći do centra, ali me tamo čekalo veliko svjetleće ogledalo u kojem sam se trebala ogledati i konačno spoznati drugu polovicu moga bića, onu koju u noćima proždire vuk."
"Jesi li bila kod psihoterapeuta?"
"On mi je tako objasnio san."
"Kako se osjećaš?"
"Bolje nego prošli puta. Onda se dogodilo čudo. To je bilo prvi puta da me poslije oluje u mozgu nije zabolila glava. Sjećam se trenutka buđenja. Nisam se željela probuditi, željela sam dalje u labirint, željela sam vidjeti svoje lice u njegovom, bojala sam se bolova i mučnine, a onda sam osjetila toplinu dlanova i nisam znala da su to tvoje ruke. Dok su ti nepoznati prsti rastezali moje mišiće osjećala sam kako nestaje pritisak u glavi, osjećala sam kako mi se vraća ukradeni dio lica i kako nestaje veo tame s mojih očiju. Ruke su me lagano vukle iz te tame i u trenu mi se učinilo da se nalazim u majčinoj utrobi i da se ponovo rađam."
"Što je na to rekao terapeut?"
"Upitao me je koliko dugo je trajao taj osjećaj sreće u meni."
"I....."
"Dok Rudolf nije došao kući i ponovo donio miris koji se kao oštrica noža zabada u moj mozak i svrdla po mojoj lubanji dok se ponovo ne pojavi oluja."
"Hoćeš li predložiti Rudolfu da ode do terapeuta?"
"Već sam mu dala termin, 27- og prosinca."
"Pa onda ste u Lombardiji."
"I Rudolf mi je to rekao ne komentirajući predlog terapeuta."
"Znači njega uopće nezanima istina vašeg odnosa."
"Rekao mi je da sam ja bolesna, a ne on."
"Što misli terapeut o tom penetrantnom mirisu kojeg se bojiš?"
"To mora biti neka trauma iz mog djetinjstva, nešto čega bi se trebala, ali se još uvijek nemogu sjetiti. On je pokušao čak i sa hipnozom, ali još uvijek nisam uspjela otići tako daleko u prošlost. Moram imati strpljenja i povjerenja u njega. Bilo bi mi lakše kada bi ti bila hipnotizer"
"To zaboravi, ja sam samo fizioterapeut."
"Ti si me uvela u labirint."
"Ne ja sam te dovela do njegovog ulaza, psihoterapeut mora biti Ariadnina nit, on će te znati i izvesti iz njega."
"Najrađe se danas ne bih vratila kući. Sutra ujutro putujemo na jezero."
"Što je s onom idejom da budeš ambasadorica bola?" pokušala sam je odvesti na druge misli.
"Moram se prvo sama osloboditi vuka koji zavija pred mojom spavaćom sobom."
"Kako si uopće došla na ideju o vuku?"
Pogledala me je začuđeno.
"Uopće o tome nisam razmišljala, jednostavno sam ga jednom vidjela u snu." Zatvorila je oči i par trenutaka šutjela.   "Bio je velik i crn. Njegova dlaka je svjetlucala na mjesečini. Gledao me je svojim kosim očima i ja sam osjetila njegov dah. Počela sam bježati, a on je trčao za mnom zavijajući. Bila sam u nekom velikom parku koji nije bio park nego šuma, ali to nije bilo u brdima nego u gradu. Trčala sam i spotaknula se o panj. Padajući sam se probudila, jasno sva u znoju. Taj puta me nije zabolila glava, to je bilo davno još je Roland bio živ. Tek sada sam se ponovo sjetila tog sna. Terapeut mi je rekao da je vuk u snu Rudloff, ali taj vuk se pojavio prije Rudloffa." zašutjela i pogledala me smješeći se "Vidiš da me ti vodiš u prošlost, bez tebe se ne bih sjetila tog sna."
"Ispričaj ga terapeutu. Možda je to trenutak iz kojeg se moraš početi vraćati u prošlost."
"Sutra moram u Lombardiju, tek kada se vratim ću krenuti na to putovanje."

Smrt

 

"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli Rolandov lik, prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći. Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u tvom vrtu ti nećeš znati da da smo Roland i ja držeći se za ruke preskočili vatru i da ćemo od sada, zajedno bdjeti nad tvojim snom.
Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj.
Oprosti mi što odlazim bez pozdrava, oprosti što cvijeće koje ti šaljem nije jasmin, ali neka te ove žute ruže potsjete da sam to ipak ja."
Trideset žutih ruža s ljubičastom vrpcom je stajalo na stolu kako sam ih i ostavila dok sam otvarala ljubičastu kovertu priloženu uz buket. Drhtala sam cijelim tijelom.   Trideset godina prijateljstva sažeto u ovo pismo i cvijeće koje je mirisalo mojim najdražim parfemom je završilo u toj najkraćoj noći godine.
"O, moja ženica ima tajnog obožavatelja." reče moj suprug ulazeći u dnevnu sobu.
"Noćas se Ana ubila." rekoh tiho još uvijek neosjećajući ništa. Uzeo mi je pismo iz ruku i pročitavši ga reče:
"Ovo možda nije oproštajno pismo, možda je samo njen vapaj za ponovnim susretom."
"Moram nazvati psihoanalitičara."
U tom trenu zazvoni telefon.
"Anna se noćas ubila." osjetih tugu u njegovom glasu.
"I vi ste dobili pismo."
"I pet žutih ruža punih mirisa duhana."
"Možda ovo nije oproštaj, nego vapaj za novim susretom." ponovih riječi moga supruga.
"U toku dana ćemo saznati više." prekinuo je vezu bez pozdrava.
Dok sam stvaljala ruže u vazu počela sam plakati. Podnevno sunce je ušlo u prostor i meni se činilo kao da s njim ušla i Ana u taj trenutak. Makinalno sam krenula do telefona i nazvala Annan kućni broj. Javio se Rudolf i kad je čuo moj glas reče hladno:
"Ana nije kod kuće. Ostavit ću joj poruku da si nazvala. Sada žurim u firmu."
To me je malo smirilo. Možda uistinu ovo pismo znači vapaj. Nazvala sam Anin mobilni telefon. "Nazvali ste nepostojeći broj." hladni glas sa vrpce me ponovo uznemirio. Nazvala sam psihoanalitičara.
"Ana je odjavila mobilni telefon." njegov glas je podrhtavao kao i moj.
"Rudolf očito nije dobio pismo."
"Zar ste ga nazvali?"
"Nazvala sam kućni broj za vrijeme ručka, nadajući se da će tamo biti Ana. Javio se Rudolf......."
"I što je rekao?" nestrpljivo me je prekinuo
"Da Ana nije kod kuće."
Tišinu je prekinuo zvuk spuštene slušalice. Cijelo to popodne dok sam radila s pacijentima sam očekivala da zazvoni telefon i da čujem Anu, da zazvoni na vratima i da ona shrvana uđe u ordinaciju.
Večer je bila blaga i prava ljetna. Sjedili smo na terasi i večerali kada je zazvonio telefon.
"Ana se je ubila." Rudloffjev glas je bio kao i uvijek hladan.
"Kako znaš?"
"Policija je bila kod mene. Sinoć nije došla kući. Našli su njen auto pored one njihove kućice iza pruge."
"A nju?"
"Nju još nisu našli, ali ispred kuće u vrtu je ostalo veliko zgarište. U njemu su pronašli njen prsten. Sada je pepeo na sudskoj medicini. Moraju se povezati s njenim sestrama da ustanove DNA i potvrde dali su ostatci Anini." govorio je kao da podnosi kriminalistički izvještaj o nekoj nepoznatoj osobi.
"Kako se osjećaš?"
"Umorno. Nazvat ću te sutra kada više saznam." spustio je slušalicu prije nego sam bilo što još mogla pitati.
Suprug me je zagrlio i ja sam počela plakati.

Nekoliko dana kasnije je bio sprovod. Rudolf i njegov otac su stajali u crnim odjelima pored urne, Anine dvije sestre sa supruzima i djecom nešto dalje od njih. Izgledalo mi je kao da se uopće ne poznaju. Cijeli golf klub i nešto ljudi iz njihovog susjedstva su stajali iza njih. Sasvim postrani primjetih psihoanalitičara s ogromnim buketom žutih ruža. Poslije polaganja urne i postavljanja mramorne ploče, Rudolf je položio vjenac od crvenih ruža na grob. Nitko nije održao govor, nijedan svećenik nije bio pozvan, nije zasvirala muzika. Rudolf je zamolio prisutne da krenu u obližnju restauraciju na posmrtni domjenak.
"Sve je pripremljeno za vas, ja nažalost moram odmah otići u firmu."
Tišina je postala ubitačna. Dok je Rudolf sa ocem odlazio psihoanalitičar je prišao grobu i položio buket na samo uzglavlje.
"Draga moja Ana, tvoja smrt je posljedica života koji si živjela." zaurlao je nadnaravnim glasom. "Moj je zadatak i obaveza da razjasnim uzrok tvog dugogodišnjeg umiranja."
Rudolf je zastao, ali se nije okrenuo. Njegov otac je koračao dalje. Jedan nepoznati muškarac je počeo nešto zapisivati u notes.

Ja sam umjesto cvijeća donijela veliku staklenu kuglu i postavila je pored žutih ruža. Sunce je upravo bilo u zenitu i kugla zasja čudesnim bojama. Psihoanalitičar me je pogledao očima zahvalnosti, a iznad groba jedan za drugim proletješe dva bijela goluba.

"To su Ana i Roland." pomislih glasno
"Mislite li stvarno da je preskočila Ivanjsku vatru?" upita me psihoalanalitičar dok smo sami stajali pored groba. "Njena duša je preskočila vatru i otišla u uvijek željeni zagrljaj." rekoh prikrivajući suze.  

Nastavit će se: