Bože,

smatraju nas bezobraznima

i ponešto prostima.

To je, svakako, moguće!

Prepuni smo životne snage i naše se obitelji množe

kao zlo sjeme,

gnijezdeći se pomalo svagdje,

pod krovovima,

na stablima

i u rupama zidova.

O, mi smo proždrljivi.

Sve što nam padne pod kljun,

dobro nam je.

Ali i ondje gdje nema više

ptica,

ondje smo mi.

One svađe u drveću,

uz veliku graju

i udarce krila,

to smo također mi

Tu i tamo

maca poždere kojega od nas,

a drugi ugibaju

ispruženi na leđa,

savivši nožice

na trbušćić,

krila malo rastvorenih

Ali što je to tamo?

Uginuli vrabac.

To ne pogađa suviše,

jer ih ima još toliko

koji poskakuju

po ambaru.

Bože moj,

neka nam naša vjernost

nadoknadi

manjak

protokolarnog duha

i neka bučno naše veselje

malo utješi

sjetno gnijezdo ljudi.

Amen