Ne smijemo zapostaviti ni suvremenike Hui-nenga, jer je on živio u vrijeme procvata kineskog budizma. Veliki prevo­dilac i putnik Hsüan-tsang vratio se bio iz Indije 645. godine i širio je doktrine vijnaptimatra („predstavljanje-samo) yogakare.

Njegov bivši učenik Fa-tsang (643-712) razvio je značajnu školu Hua-jen (japanski, Kegon) koja se zasnivala na Avatamsaka Sutri, a ona je kasnije zenu podarila for­malnu filozofiju. A ne smijemo zaboraviti ni to da je ne mno­go prije ove dvojice Čih-k'ai (538-597) napisao svoju značaj­nu raspravu o Mahajanskoj metodi okončanja i kontemplacije, koja je sadržavala osnovno naučavanje T'ien-t'ai škole, u mnogome slične zenu. Dosta toga u raspravi Chih-k'aia premašuje i po sadržaju i po terminologiji doktrine Hui-nenga i njegovih neposrednih nasljednika.

Za Hui-nenga se kaže da je doživio prvo buđenje kada je, još kao dječak, čuo nekog kako čita Vajracchedika Sutru. Odmah je krenuo u Hung-đanov samostan da provjeri svoje shvaćanje i dobije dalja uputstva. Treba upamtiti (zbog da­ljih napomena) da je prvobitni satori naišao spontano, bez blagotvornog utjecaja majstora, a njegova biografija govori o njemu kao o nepismenom seljaku iz okoline Kantona. Očigledno je da je Hung-đan odmah uočio dubinu njegovog uvida, ali je, plašeći se da ga skromno porijeklo neće preporučiti zajednici učenih monaha, Patrijarh je odlučio da ga postavi na rad u kuhinji.

Nešto kasnije, Patrijarh je objavio da traži nasljednika kome će predati službu, zajedno sa haljom i molitvenim posudom (za koje se tvrdilo da potječu od Bude), oznakama njegovog položaja.

Ova čast ukazat će se osobi koja sastavi najbolju pjesmu, odražavajući svoje shvaćanje budizma. Vr­hovni monah zajednice bio je u to vrijeme izvjesni Šen-hsiu, a kako su svi ostali vjerovali da će taj položaj njemu pripasti, nisu se ni takmičili.

Šen-hsiu je, međutim, sumnjao u svoje vlastito shvaća­nje pa je odlučio da pjesmu preda anonimno, a da se objavi kao autor samo ako je Patrijarh prihvati. Tako da je, to­kom noći, postavio sljedeće stihove u hodniku blizu Patrijar­hovih odaja:

Tijelo je kao Bodi drvo,

A um kao ogledalo čist.

Pažljivo ih čistimo iz sata u sat,

Da prašina na njih ne bi pala.

Sljedećeg jutra Patrijarh je pročitao pjesmu i odredio da se tamjan upali pred njom, govoreći da će svi koji slijede njen nauk moći da shvate svoju istinsku prirodu. Ali, kad je Šen-hsiu došao privatno kod njega, otkrivajući da je on autor, Patrijarh je saopćio da je njegovo shvaćanje još uvijek dale­ko od savršenog.

Sljedećeg dana jedna druga pjesma pojavila se pored prve:

Niti ima Bodi drveta,

Niti pak čistog ogledala;

Kako u stvari ni jedna stvar ne postoji,

Gdje to prašina može pasti?

Patrijarh je znao da je samo Hui-neng mogao to napisati ali je, da izbjegne ljubomoru, obrisao pjesmu cipelom i pozvao Hui-nenga u svoju sobu, tajno, noću. Tamo mu je povjerio patrijarhat, halju i posudu, i rekao mu da se skloni u planine dok se ne ublaže uvrijeđena osjećanja drugih monaha, dok vrijeme ne sazrije i on bude u stanju da podučava javno.

Ako usporedimo ove dvije pjesme odmah ćemo uočiti primjetan utjecaj Hui-nengovog zena. Pjesma Šen-hsiua odražava ono što je svakako opći i popularni stav prema dhyani u ki­neskom budizmu. Ona je, očigledno, shvaćena kao vježba meditacije u sjedećem stavu (ts'o-ch'an), pri kojoj se um „pročišćava" intenzivnom koncentracijom, što dovodi do prekida svih misli i prianjanja.

Shvaćeni prilično doslovno, mnogi bi budistički i taoistički tekstovi izgledali kao da po­dražavaju to stanovište - da je najviše stanje svijesti ono ispražnjeno od sveg sadržaja, svih ideja, osjećanja, čak osjeta.

Danas je u Indiji to prevladavajuća ideja o samadhiju. Ali bi, zbog našeg iskustva sa kršćanstvom, takav tip doslov­nog shvaćanja trebao biti prilično poznat.

Stav Hui-nenga bio je da čovjek prazne svijesti nije bolji od „cjepanice ili komada stijene". On je insistirao na tome da je cijela ideja o pročišćavanju uma bespredmetna i zbunjujuća, pošto je „naša priroda u osnovi već jasna i čista".

 

nastavlja se ...