Salvatore Dali je nacrtao Vrijeme

Vrijeme je ono što ne možemo dotaknuti, vidjeti, čuti niti omirisati. Ono je tu i nije tu, ono je moje, tvoje i njegovo i njeno, ali ono nije zajedničko kao što ni prostor nije naš nego samo moj ili tvoj. Što je uistinu vrijeme?
Bez pravoga lica, u našem jeziku okarakterizirano kao srednji rod, to vrijeme nije osjećaj kao ta ljubav kojoj pišemo pjesme ili ta sreća kojoj cijeli život hrlimo. Pogledam li na sat vidim kako se kazaljke pokreću, sjećam se koliko puta je velika prošla preko brojke dvanaest i spoznajem da već satima sjedim i pokušavam opisati osjećaj vremena u sebi.

Vrijeme je ono što vidimo na satu šaleći se je rekao Einstein, otac dimenzije vremena.

Velika kazaljka na mom satu se pomakla i ja znam da mi je da smislim ovu rečenicu trebalo deset minuta. Sa tornja obližnje crkve se oglašava sat, brojim njegove otkucaje i čujem prolaznost vremena.

To vrijeme bez svojstava me prisiljava da krenem jer ću inače zakasniti na posao, ono me tjera da skratim razgovor s jednim pacijentom jer drugi već čeka na mene, ono mi ograničava slobodu a ja znam da bez mene nebi bilo ni njega.

Iako još nisu pronađena ona daleka, tajnom ovijena, vrata našeg zajedničkog vremena, ja prošavši kroz svoja, svoje vrijeme osjećam u sebi, čujem nijemi govor njegovih nevidljivih usta, vidim njegov stas i njegove ruke, udišem miris njegove kože, kušam slatkoću njegova trajanja i gorčinu njegove prolaznosti.

Svaka kulturna sredina, u svakoj protekloj i trajajućoj civilizaciji na planeti zemlji vjeruje da živi samu sebe i iz sebe same u istinskom prostoru i vremenu. Činjenica da tempo života gradi prostor i određuje vrijeme u kojem jedna kultura nastaje, potvrđuje vjerovanje da nijedan životni tempo nije niti pravi niti krivi.

Bilo gdje da krenemo, u bilo kojoj zemlji na planeti živjeli susrećemo njegove pozitivne i negativne strane, jer tempo života se razvija iz načina života koji živimo.

Kada se iz užurbanosti zapadnjačke kulture i civilizacije spustimo na jug čini nam se da tamo vrijeme ne teče. No da bi razumjeli nijemi govor njihovog, moramo prvo spoznati i razumjeti jezik svoga, vremena.

Nekada, dok gledam svoj termin kalendar, mi se čini da živim nečije tuđe vrijeme, da prilagođavam moj životni tempo pacijentima koji dolaze i odlaze. Ja ostajem i osuđena na čekanje slijedećeg ponekad izgubim osjećaj vremena u sebi. Tada prisilim svoje misli povratku u vrijeme u trenutak u kojem trajem i ubrzo osjećam onaj nečujni romor njegovog postojanja u meni.

Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se tada sjetim želje koju mi je, dok sam bila dijete šaputala majka prije spavanja.

Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje
i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.

Tada spoznam da vrijeme ne prolazi da je ono postojano i tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebljivo u svom postojanju u kojem mi trajemo i prolazimo kroz njega.

Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san postajemo misaoni hodočasnici ka još ne pronađenim njegovim vratima.
Sretna sam što živim ovdje, u pravom smislu riječi ovdje na planeti, među ljudima koji nesvjesno u sebi nose čežnju za pokretom iz kojeg je sve drugo u nama i oko nas nastalo. Ta skrivena, često svjesno nespoznata čežnja je razlog da je čovjek najsretnije i najuravnoteženije biće među živim bićima, jer on u sebi nosi energiju početka i svojim pokretima, svojom unutarnjom ravnotežom živi u ritmičkom sjedinjenju sa svim događajima oko njega i održava harmoniju univerzuma.

Čežnja za pokretom je snaga koja od mikrokosmosa najsitnijih atoma naše svijesti do beskonačno velikih tijela u našem sunčanom sustavu održava vječni sklad. Taj praprincip početka svijeta sadrži u sebi vrijeme, vrijeme bez početka i kraja, vrijeme s njegovom ritmičkom rijekom trajanja i njegovim još uvijek nerazjašnjenim postojanjem u nama i svemu oko nas.

Iako smo se u svom nastajanju uzdigli u sfere ovozemaljskog postojanja i nekim slučajnim događajem ograničili svoje svjesno postojanje u konačnosti naših tijela mi smo još uvijek samo dio te praenergije i još uvijek smo samo djelić beskonačnosti i vječnosti univerzuma. Svjesni svoje prolaznosti mi dalje, svojim trajanjem u trenutku, stvaramo vječnu rijeku vremena u kojem brojimo stoljeća, godine, mjesece, tjedne, dane, sate, minute sve do stotinjki sekunde.

Trenutak

Sastali smo se jednog kasnog poslijepodneva u kući na osunčanom brežuljku grada u kojem sam u tom vremenu radila. 

Filozofija, psihologija, fizika, medicina, kineziologija sve se izmješalo u prekrasne trenutke druženja sa šefom i suradnicima.

"Sadašnjost je pojam koji nije mjerljiv, ali već stoljećima "krivo" upotrebljavan. To je u svakodnevnom jeziku epoha u kojoj živimo i u nju ubrajamo jučer, danas i sutra. Dok govorimo o sadašnjosti mi nesvjesno već govorimo o prošlosti, pa tako sadašnjost ostaje nemoguća, ali najfascinantnija strana ljudske spoznaje." mlada kolegica iz grupe je započela razgovor.

"Znači po tvom mišljenju nema sadašnjosti." upita je filozof
Kolegica je šutila, to je bio njen prvi dan s nama, nije nas dovoljno poznavala, još nesigurna nije se usudila izreći svoju tvrdnju.

"Sadašnjost je iluzija koju stvara naš mozak koji je u stanju iz vječne rijeke događaja odvajati trenutke i davati nam osjećaj neprolaznosti." pokušah joj pomoći.

"Što je za tebe trenutak?" filozof je bio uporan.

"Trenutak je vrijeme treptaja oka, tri sekunde u kojima postoji prošlost, sadašnjost i budućnost, otok vremena na kojem osuđen na samoću bdije Kronos, bog vremena, otok s kojega nas Kronos proždire, ali mi ipak na njemu gradimo svoje postojanje, svoju stvarnost, svoj život. Sve što se događa u tom trenutku izvan nas i u nama je samo naše vrijeme, vrijeme naše svjesne spoznaje." tako sam branila moju spoznaju trenutka.

"Filozofski gledano, trenutak ima, kao i svaka medalja, svoje dvije strane. S jedne strane je to samo opovrgavanje trenutka kroz nesposobnost naše svijesti da ga spozna. S druge strane je, za nas filozofe, trenutak ono što dokazuje postojanje suprotnosti u čovjekovom životu. U tom vječnom trenutku se događaju pobjeda i poraz, sreća i nesreća, tuga i zadovoljstvo, život i smrt, trenutak memento mori, Vanitas, trenutak istine o ljudskoj prolaznosti." pouči me prijatelj filozof.

"Filozofski ti sigurno imaš pravo, ali mene zanima trenutak kao dimenzija koju ti i ja, mi svi svojim postojanjem stvaramo." šutnja prijatelja mi je dala hrabrosti da nastavim govoriti.

"Ostanimo u trenutku u kojem trajemo i pokušajmo ga svjesno spoznati. Služimo se osobnim metaforama da bi trenutak pretvorili u misaonu sliku na kojoj ćemo vidjeti ono što nam trenutak omogućava. Prije nego što se unesemo u tu vječnost našeg postojanja trebalo bi nam postati jasno da je trenutak jedini aktivni dio našeg vremena, jer jedino u njemu svijesno sudjelujemo." završih misao znatiželjna na reakciju filozofa.

"Strobos našeg života, vrtlog najsitnijih djelića naše energije iz kojeg se izdižu naše misli, izrasta iz trenutaka koje bi trebali naučiti svjesno osjećati. Stroboskopija svijetla ili vode je slična našoj podsvijesti kojom, ako je uistinu spoznamo, ako uistinu počnemo gledati unutarnjim očima, možemo vidjeti sve djeliće pokreta u njegovom nastajanju i tako sudjelovati u svakom novo dolazećem trenutku." u razgovor se uključi do tada, samo naizgled, nezainteresirana profesorica psihologije.

Sjedili smo u otmjeno namještenoj dnevnoj sobi u kući mog tadašnjeg šefa. On, najstariji i najmudriji među nama, je cijelo vrijeme šutio. Promatrao nas je smješeći se i ja sam osjećala da će u datom trenutku izreći nešto lijepo, nešto što neću moći zaboraviti.

"Sretni trenutak, Kairos u nama, je jedino što doista posjedujemo. To je ono nešto bez mirisa i boje, bez okusa i opipa ali to je sve što je jedino naše i što nam nitko nemože oduzeti. Trenutak, suncem obasjana kapljica jutarnje rose u travi, je biser za nas vredniji od svih prohujalih stoljeća." govorio je tiho, ali odrešito.

"Tada, tek tada ćeš uspjeti doista osjetiti vrijeme u sebi. Vrijeme kao rijeku koja teče i nosi te u život, ali shvatit ćeš da si ta rijeka ti, vrijeme kao vatru koja te peče, ali shvatit ćeš da si vatra ti, vrijeme kao ljubav koja te hrani i shvatit ćeš da si ta ljubav ti, vrijeme kao zvijer koja te ždere i shvati ćeš da si ta zvijer ti." ponovih moju davnu misao vremenu.

"Da, to je vrijeme, to je ta nespoznatljiva protega u vama. Bude te li se nadmetali definicijama iz knjiga nikada nećete uspjeti spoznati trenutak u kojem trajete." poduči šef kao i uvijek mirnim glasom, a onda nas ponudi pićem.

Mi smo šutjeli i čini mi se da je u tom trenu svatko od nas pokušavao spoznati ljepotu tog trenutka.

Sunce je bilo na zalazu i probijalo se kroz velika staklena vrata iza kojih se krila velika terasa i čudesan vrt. Promatrali smo igru svjetla i sjena na zidu ispred nas, vrtlog satkan od najsitnijh ćestica kraljice neba, a šef podižuči čašu za taj trenutak spoznaje reče:
"Zaustavimo se u tišini iza vremena, osjetimo svoj osobni prostor i u njemu promatrajmo svoju alegoriju trenutka, alegoriju toga inače nevidljivog proizvoda našeg postojanja."