Osnova za obavljanje mog, Tvog, Vašeg dnevnog posla su ruke. Promatram ih i vidim na njima svoje misli, prepoznajem namjere.

 

 

Ruke su pametne i vrijedne, stišću se u šaku i šire u lepezu, a mogu se sklopiti u molitvu i poniznost duše, one vole, ali te iste ruke su u stanju milovati i udariti, graditi i rušiti, grliti i daviti.

 

 

Što će učiniti moje ruke odlučuje moj um.

 

Umijeće njihovih pokreta izvire iz mojih misli i ja tek u dijalogu s njima postajem umjetnik ili nespretnjaković, virtuoz ili vječni gubitnik, neuspjeli svirač na strunama života ili sanjar posla koji obavljam. Na njihovim dlanovima ostaju sjećanja na ugodne i neugodne susrete, one pamte vatru i led, nježnost svile i hladnoću metala, zaobljenost jabuke i oštricu noža.

 

Jutros dok sam još ležala u krevetu, moje ruke su se probudile prve tražeći put u novi dan. Isključile su budilicu, uključile  radio, otvorile slavinu za vodu, tubu zubne paste, nanijele kremu na moje lice i napravile prvu jutarnju kavu.

 

I vaše ruke svladavaju sve te pokrete majstorski, nesvjesno vršeći vrlo složene sklopove pokreta.

Probajte sami vršcima svojih prstiju krenuti od tjemena vratnom kralježnicom do početka prsnog koša. To je sedam kralježaka, zamislite ih kao sedam patuljaka koji neumorno rade da bi vaša glava, Snjeguljica, mogla dinamično ali spokojno balansirati iznad njih.

Svaki kralježak je cjelina za sebe, svaki kralježak osim prvog, kojeg nazivamo Atlas, se zahvaljujući mišićima koji na njemu završavaju može pokretati samostalno, ali su oni cjelina koju nazivamo vrat. Atlas je nesamostalan kralježak koji služi kao prijestolje glavi, a pokreče se tek u paketu sa glavom i Aksisom, drugim vratnim kralješkom.

Sjednite na stolicu, podignite zdjelicu na sjedne kosti, vaš prsni koš se makinalno postavlja u pravilan položaj i stabilizira rameni pojas.

Podignite ruke mišićima iz ramenog zgloba. Stavite svoje palce pod bradu a ostalim prstima dodirujte vratne kralješke dok lagano pokrećete glavu naprijed, natrag, dok ju naginjete prema lijevom ili desnom ramenu. Pridržavajući tako glavu pozovite je na zaokrete u desnu i lijevu stranu. Poželite u tom trenu vidjeti što se krije iza vaših leđa.

Vršci prstiju će vam odavati napetost malenih mišića vašega vrata, otkrivati nepokretnost pojedinih zglobova. Na mjestima gdje osjetite napetost ili bol u mišiću pojačajte pritisak prstiju i nastavite dalje pokretati glavu. Pronađite svoj osobni ritam, odplešite glavom neki vama dragi virtualni ples, dozvolite joj da uistinu postane Snjeguljica koja se pokreće po malenoj kućici na rubu šume.

Prsti, kralješci i glava, dva pokreta lijevo, jedan desno, zagrljaj vaših prstiju i kralježaka pretvaraju pokrete glave u lebdenje nad vratom. Pod vršcima vaših prstiju će se mišići početi opuštati i vi ćete to početi spoznavati kroz sve veći obim pokreta glave. Ako imate problema s virtualnim doživljajem plesa, tada se prisjetite scene iz filma o Snjeguljici i sedam patuljaka, kada patuljci odlaze na posao. Jedan za drugim svi istim korakom i istim ritmom oni jutrom odlaze i sutonima se pjevajući vraćaju kući.

Vršci vaših prstiju će vam ispričati priču o pokretima glave i vaših sedam kralježaka. Kralješci se jutrom bude i poredani jedan iznad drugoga nose glavu u novi radni dan.

Glava se budi s njima i prihvaćajući ritam njihovih pokreta, prepoznavajući titraje u mišićima vrata, lebdi iznad njih kao anđeo čuvar koji pali svjetla na vašem putu kroz svakodnevicu.

Pognuta glava je teška za ova mala bića koja je cijeli život nose na sebi, šapnut će vam vršci vaših prstiju osjećajući sve veću napetost u mišićima. Tada podignite tjeme spuštajući bradu na palce. Vaš mali prst, koji se nalazi uz samo tjeme, će osjetiti kako se u tom djelu vrata opuštaju mišići, a vršci ostalih prstiju će osjećati rastezanje vrata. Ponovite par puta taj pokret i pamtite osjećaj u vratu i na vršcima prstiju.
Zapamtite tu priču i ona će vam pomoći u trencima kada vam se na poslu iznenada ukoči vrat ili kada se probudite sa glavoboljom.

Vaše i moje ruke imaju svoj jezik kojim međusobno razgovaraju. Dok jedna pridržava, druga obavlja posao, dok jedna reže meso na tanjuru, druga prinosi zalogaj ustima, a zajedno podižu teret, cijede rublje, vole i mrze. No ništa one to nebi mogle da im naša misao i naš osjećaj ne pokažu puteve.

Dok smišljam baladu rukama ja gledam pokrete prstiju na tastaturi računala. Dodir njihovih vrhova sa beživotnim slovima stvara na zaslonu za mene vidljivi svijet mojih misli. Ritam njihovih pokreta proizlazi iz ritma mojih osjećaja i oblikuje rečenice u, nadam se, razumljivo štivo.
Prisjećam se kako sam sinoć promatrala pokrete mojih ruku pri ugodnom razgovoru s prijateljima. Pokreti mojih ruku su dio moje osobnosti. Pripitomljene odgojem one pri razgovorima ostaju mirne, položene uz tijelo, ja sam ih naučila da koriste samo svoje mišiće, da se ne upliću u djelovanje mišića stabilizatora ramenog pojasa, ali da ipak, iako moraju prividno biti mirne, žive svoju dinamiku potaknutu mojim ritmom.

Što dulje razgovor s prijateljima traje pričinja mi se da čujem i njihov dijalog. Osjećam toplinu i spoznajem da ruke uistinu međusobno razgovaraju meni nečujnim glasovima. Iznenada se zagrle na mojim prsima, dlan jedne potraži dlan druge, laganim pokretima prstiju one slijede moj ritam i pretvaraju ga u simfoniju koja se treptajima njihovih struna širi do ramena i ponovo vraća do vrškova prstiju. To je onaj nevidljivi i nečujni ples mojih ćelija koji u meni traje.

Lijeva ruka se spontano pokreće prema stolu i ja osjetih lagani dodir prstiju na bradi. Moja glava se oslobodi težine i namjesti na Atlasu, prvom vratnom kralješku, u središnji položaj. Vratom prostruji ugoda i ja ponovo osjetih lakoću sjedenja.

To su oni sitni, skoro neprimjetni pokreti kojima održavate ritam i dinamiku u vašim mišićima iako prividno ne činite ništa. Vjerujte mi sličan dijalog vode i naše noge i naša leđa i prsa, vrat i ramena.

Izrazite LJUBAV svome tijelu, napišite baladu, himnu, običnu pjesmicu svome pokretu, naučite je napamet i odplešite je jednom, dva, tri puta i pamtite ritam koji se pri tome u vama rađao.

Tijelo misli i pamti. To naše, godinama našom nepažnjom tlačeno, tijelo je kao i tlačeni narod spremno progovoriti jezikom poezije, spremno je taj jezik oblikovati u pokret koji boli, koji vlaži naše oči i smanjuje horizonte, zaustavlja dah i plijeni našu svijest.

Poklonimo mu baladu o pokretu iz koje će izrastati naš uspravan stav, sloboda mišljenja i samoodgovornost da živi svoj život i onda kada je prisiljeno da satima sjedi i neradi ništa.

Smislimo baladu po kojoj će naše ćelije plesati svoj vječni ples i održavati našu unutarnju ravnotežu. Tada ćemo sigurno s vremena na vrijeme spontano duboko udahnuti i lagano i dugo izdisati uvlačeći pupak u trbušnu šupljinu.

Ćelije naših mišića će tada sigurno, za nas nečujno, ponovo zatitrati našim ritmom. Poklonimo zdjelici stih, nazovimo je zdencem vječne mladosti, iz kojeg izrasta kralježnica podižući sa sobom prsni koš i pretvarajući našu glavu u balon koji nas nosi u visine.

Neka to budu tri sekunde, onaj alkemijski treptaj oka u kojem sudjelujemo aktivno u svom vremenu. Za druge neprimjetno, mi smo umijećem pokreta obnovili, dugim pasivnim sjedenjem, potrošenu energiju i našim tijelom će prostrujati novi val ugode. Razgovor sa prijateljima se može nastaviti, jer je naše tijelo, umijećem naših pokreta, oslobodilo naš misaoni um za koncentriranu diskusiju ili za prijateljsko čavrljanje.