U jednoj od onih noći kada smo, gazeći nebesku rijeku s iskrama želja, tražili put ka jednoj novoj, tek nastajućenoj, jednini, osjetih da među zvjezdama nema mostova, da nas mjesec Balaševićevom pjesmom sjedinjuje u sretan treptaj oka.

Čovjek s mjesecom u očima pruži ruke i ja odlutah u san.

Došla je sa zvijezda. Došla je u mnoga plemena, premda ju je svako poznavalo pod drukčijim imenom. I sada je također možeš vidjeti isto kao tada, kada su je po prvi put ugledala dva mlada lovca iz plemena Sioux, kako hoda bosonoga, kao vizija, preko niskih, valovitih brežuljaka prerije. Njih dvojica su se uzverala do vrha jednog takvog brežuljka tražeći zabavu, bilo kakav znak kretnje u širokom valovitom moru trave. U daljini, na horizontu, ugledali su točku. Pažljivo su je promatrali. U trenutku kad je nestala iza brijega koji se nalazio ispred njih, bili su gotovo sigurni da je to ljudsko biće. Čekali su jedva dišući. Napokon, na vrhu brežuljka, pojavila se mlada žena odjevena u haljinu od kože bijelog bizona, ukrašenu tamnim bodljama bodljikavog praseta.

začuh glas u glasu vjetra daleke prerije.

Stavih srce u vjetar njegove blizine, poželjeh reći nešto još neizrečeno, no jeka svjesno ili nesvjesno nataloženih iskustava u njemu zaustavi misli.
Osluhnuh tišinu i začuh treperenje davnih snova.

Zapljusnu me istina naših prošlih vremena.

Sve što šapućeš ženo to nije samo naše,
netko je i prije pio iz iste čaše,
mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu.

Da, svatko je nalik samo na svoju ljubav
jer ako ptica voli, ljubav joj ima krila,
ako mačka voli ljubav dobija kandže,
ako dijete voli ljubav je puna stida.

"Ja sam Duh istine“, konačno je odgovorila.
"Tvoj narod me poznaje kao Majku predaka, ali kao što se možeš i sam uvjeriti, ja uopće nisam tako stara. Nisam starija od bilo koje vlati trave koja se ljulja na vjetru, niti od bilo kojeg prerijskog cvijeta. Ja sam Velika Majka koja živi u svakoj majci, djevojka koja se igra u svakoj sestrici. Ja sam lice Velikog Duha koje je tvoj narod zaboravio. Došla sam razgovarati s narodima ravnica. Pođi ispred mene u svoje selo i reci svom poglavici da pripremi veliki vigvam u koji mogu stati svi ljudi iz vašeg logora. Ja ću stići ubrzo. Treba da vas poučim nekim stvarima, svetim stvarima koje je vaše pleme zaboravilo.“

vjetar iz daleke prerije je šaputao odlomak iz djela Kennetha Carreya "Povratak plemena ptica“

Poslije toga tišina zatvori istinu u srce i ja srcem začuh Oliverov glas u vjetru
Što to biješe ljubav?


Tada osjetih ostatke djeteta u sebi i doživjeh ljepotu trenutka. Shvatih da sam za sve prošle tuge bila sama kriva, jer sve prošle godine, vjerujući da sam samo žena, nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami, nisam dozvolila srcu da diše.

Tebe osjetih nježnije u sebi,
tebe kao kišu sreće,
tebe kao rastopljeno sunce,
tebe kao vjetar prerije i
cvjet jedan planu za
svo ono cvijeće,
za sve ugašene zvijezde,
za sve ono
što je ostalo u tami i
za sve što nije cvalo
u jednoj ruži danas pupa
mnoštvo prošlih,
ne procvalih ruža.

Ljubav je uistinu došla sa zvijezda i postala trenutak, treptaj oka u kojem šapnuh da, ti si ljubavi istina moga života.