Da postignu nadnaravno blaženstvo Božja dobrota ih je obdarila potrebnim milostima, ali budući da ih je stvorio razumne i slobodne Bog je želio da to nadnaravno blaženstvo postignu privolom svoje slobodne volje kako bi im bilo ne samo kao milost i dar, nego i zaslužena nagrada. Zato je Bog htio prokušati njihovu slobodnu volju, koja se mogla oprijeti Božjem naumu.

Ta kušnja anđela morala se zbiti odmah, netom su bili stvoreni. Ipak ovu kušnju anđela ne smijemo smatrati kao nekakvo napastovanje na zlo od strane Boga, jer Bog nikoga ne napastuje na zlo (usp. Jak 1, 13), nego kao kušnju u pravom smislu kako bi se vidjelo hoće li svi anđeli htjeti priznati Božje vrhovno gospodstvo kao stvoritelja vidljivog i nevidljivog svijeta.

Budući da anđeo po svojoj čistoj, duhovnoj i potpuno razumnoj naravi ne treba razmišljati, nego u trenu shvati što ima shvatiti i kako jednom odluči tako ostaje uvijek, i kako jednom zavoli uvijek će voljeti, tako anđeoska odluka u trenu donešena ostaje vječna i nepromijenjiva. I o tom jednom trenu ovisilo je vječno nadnaravno blaženstvo ili vječna propast.

 Kako se završila kušnja i u čemu se sastojala?

Možemo držati da im je Bog otkrio neke posebne tajne i nakane, pristali oni na to ili ne. Kušnja je, kako se vjeruje za trećinu, završila strašnom katastrofom tj. lomom u anđeoskom svijetu – pobunom i otpadom te njihovom vječnom propašću i kaznom u paklu.

Iako ljudski razum ni izdaleka ne može pojmiti potankosti te katastrofe, ipak se drži da je inicijator pobune bio jedan od najuzvišenijih duhova u anđeoskoj hijerarhiji iz kora Kerubina.

Osvanuvši u najsjajnijim visinama svemira, stvoren od Boga ljepši od najljepše zvijezde zornice, zanešen svojim izvanrednim sposobnostima, uzoholjen zbog svoje ljepote, uzdajući se u svoju veliku moć i duboko znanje, zaslijepljen od svojeg samoljublja i potaknut zavišću protiv ljudske naravi određenoj da i nad njime jednom gospoduje, pomisli i zače neopozivu odluku, oprijeti se naumu Stvoritelja i zapriječiti da jednom u jednoj osobi budu dvije naravi i tako postane Bog – Čovjek, te sam htjede postati Anđeo – Bog i to silom.

Svome naumu pridobi mnoštvo drugih viših i nižih duhova.

U tren zamisliše, u tren odlučiše, ali u tren i padoše s nebeskih visina u zjale paklene. Po riječima Isusovim: Vidjeh Sotonu gdje poput munje pade s neba (Lk 10, 18). Istovremeno veći dio anđela pristade svom silom slobodne volje uz svoga Stvoritelja, te predvođeni od Mihaela uz poklik «Tko je kao Bog» strovališe odmetnike u vječni oganj za njih pripravljen (Mt 25, 41).

Tako je volja zlih anđela postala zauvijek utvrđena u otporu svemu što Bog želi i ljubi, a volja dobrih i vjernih anđela uz Božje naume te postigoše nadnaravni cilj koji im je Božja dobrota odredila. Protivljenjem Božjoj volji postade prvi anđeoski grijeh početak svih grijeha i svakoga zla. Sotona i anđeli koji su uz njega pristali u jednom trenu protivljenja Božjoj dobroti postali su carstvo tame i laži, koje će se otada svim silama opirati svjetlu i istini.

 Gdje je klica grijeha palih anđela?

U knjizi proroka Izaije opisuje se zloća i propast oholog babilonskog kralja, koji je zapravo slika Sotone, đavolskog poglavice (Iz 14, 11 - 15): Oholost se tvoja sruši u Podzemlje i buka tvojih harfa; pod tobom je ležaj od truleži, a crvi tvoj su pokrivač.

Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: 'Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnom sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.'

A sruši se u Podzemlje, u dubine provalije!
 
Navod najjasnije upućuje da je riječ o padu s neba onoga koji je prije bio Svjetlonoša. A o kome se radi najjasnije nam odgovara naš Gospodin i Spasitelj Isus Krist kad kaže: Promatrah Sotonu kako poput munje s neba pade (Lk 10, 18).
 
Još jasniji prikaz grijeha i propasti Sotone nalazimo kod proroka Ezekijela u primjeru tirskoga kralja (Ez 28, 12 - 17): Sine čovječji, zakukaj tužaljku nad tirskim kraljem. Reci mu: 'Ovako govori Jahve Gospod: Gle, ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti i čudesno lijep! U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše, resio te dragulj svaki, sard, topaz i dijamant, krizolit, oniks i jaspis, safir, smaragd i zlato. Načinjeni bjehu bubnjevi i frule, na dan ti rođenja bjehu pripravljeni. Postavih te kao raskriljena keruba zaštitnika: bio si na svetoj gori Božjoj, hodio si posred ognjena kamenja. Savršen bješe na putima svojim od dana svojega rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina. Obilno trgujući, napuni se nasiljem i sagriješi. Zato te zbacih s gore Božje, istrgoh te, kerube zaštitniče, isred ognjenoga kamenja. Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost svoju odnemari zbog svojega blaga! Na zemlju te bacih …
 
Ovdje je posve očito da se proroštvo ne odnosi na čovjeka nego na neku višnju silu koja je zbačena s visina u niže i lošije predjele. Posve je jasno iz navedenoga da je riječ o biću koje nije bilo na zemlji kada je strovaljeno, jer veli «na zemlju te bacih...».
 
Ezekijelovo proroštvo nas jasno upućuje na neprijateljsku silu kada opisuje sudbinu tirskoga kralja. Ta je sila očito prije bila sveta i blažena, a pad se dogodio kad se na njoj razotkrilo bezakonje. Možemo zaključiti da takva nije bila po naravi i stvaranju.

Također u Otkrivenju sv. Ivana Apostola opisani rat kojeg će Sotona zametnuti u posljednje dane protiv Kristove Crkve podsjeća na borbu koja se dogodila u nebeskim prostorima.

U to se zametnu rat u nebu, koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogaše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše zbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao - Sotona, zavodnik cijeloga svijeta bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli. U to sam čuo jak glas u nebu, gdje govori: Sad je nastupilo spasenje i snaga i kraljevska vlast našega Boga i vlast njegova Pomazanika, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom. Oni su ga pobijedili Janjetovom krvlju i riječju svoga svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do smrti. Zato se veselite nebesa i vi koji stanujete u njima. Jao vama, zemljo i more, jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima još samo malo vremena (Otk 12, 7-12).

Iz svega navedenog se razaznaje da je grijeh palih anđela bio grijeh oholosti (izvor je svih pobuna i svakog nereda), budući se druga vrst grijeha ne može ni zamisliti u čisto duhovnom biću. O oholosti kao glavnom uzroku pada pišu Origen, Atanazije, Bazilije i Augustin. Albert Veliki i Toma Akvinski smatrali su da je đavao zgriješio u prvom trenutku stvaranja zbog oholosti.: I jer je početak oholosti grijeh, tko se njoj oda, širi gnusobu. Gospod ih zbog toga kažnjava čudesnim kaznama i potpuno uništava (Sir 10, 12 - 13).

 Zašto im nema povratka

Sv. Augustin: Kako ne bismo razumjeli, da grijeh anđela bijaše toliko neoprostiviji, koliko njihova narav bijaše uzvišenija?
 
To nije bio samo nutarnji čin oholosti, nego pobuna, odmetništvo od Boga i čak pravi nasrtaj na Stvoritelja s namjerom da sebe postavi na njegovo mjesto i raskine svaku vezu stvorenja sa svojim Stvoriteljem.

To je bilo otvoreno negiranje i odbijanje ljubavi koja je tolika da i prahu dade život kako ne bi bilo ničega u svemiru što ne bi imalo života i kako bi sve stvoreno moglo slaviti i klicati svome Tvorcu.

U buntovničkom zamračenju prezreše njegovu svetu volju. Grozota toga grijeha je bila takva da je neminovno slijedila kazna. O tome nalazimo kod sv. Petra i sv. Jakova: ... Bog anđela koji sagriješiše nije poštedio nego ih je sunovratio u Tartar i predao mračnom bezdanu da budu čuvani za sud; (2 Pt 2, 4).

I anđele, koji nisu čuvali svojeg dostojanstva nego su ostavili svoje prebivalište, sačuvao je za sud velikoga Dana, okovane u mraku vječnim okovima; (Jud r. 6).
 
No, iako lišeni vanrednih darova milosti, ipak nisu izgubili svoja prirodna svojstva. U odmetnicima ostade donekle i prirodna sloboda, ali se više ne mogu odlučiti na dobro jer im je volja ostala zauvijek utvrđena protiv Boga, te uvijek teže postići što su jednom odlučili. I upravo takva težnja postade kao druga narav sa stalnom težnjom opiranja svemu što je Božje. Mjesto ljubavi u odmetnutim anđelima budi se najžešća mržnja i neodoljivi nagon osvete. Mjesto gledanja Božjeg lica ostali su zauvijek otvrdnuti u zloj namjeri, nesposobni za pokajanje. Gonjeni izopačenom odlukom svoje volje sposobni su raditi samo što je zlo i protivno dobru.
 
Sveto Pismo koristi velik broj imena i izraza koji najbolje ističu zloću i paklenu ćud inicijatora pobune i njegovih anđela. Najuobičajeniji nazivi su:

- Sotona (od hebrejske riječi satan), protivnik ili onaj koji se opire svemu Božjemu: vidi u (Mt 4, 16), (Mk 1, 13), (Lk 10, 18), (Iv 13, 27), (Dj 5, 3), (Rim 16, 20), (1 Kor 5, 5), (1 Tim 1, 20), ...
- diabolus-đavao, klevetnik koji ometa i ocrnjuje sve što je dobro, sveto i istinito: (Mt 4, 1), (Ef 6, 11), (1 Tim 3, 6), (Jak 4, 7), ...
- Azazel  (Lev 16, 8);
- Asmodej, pakosni zloduh i ubojica (Tob 3, 8);
- Anđeo Bezdana, hebrejski mu ime Abadon, grčki Apolion
- Upropastitelj (Otk 9, 11);
- Beelzebul-bog muha, nečistog zraka ili nečisti duh koji oskvrnjuje sve što je sveto (Lk 11, 15);
- Belial-nedostojni (2 Kor 6, 15);
- napasnik-tentator (Mt 4, 3);
- lažac i otac laži (Iv 8, 44);
- čovjekoubojica od početka-homicida ab initio (Iv 8, 44);
- Stara zmija-antiquus serpens ... zavodnik svega svijeta (Otk 12, 9);
- veliki Zmaj-magnus draco (Otk 12, 3);
- poglavica đavolski-princeps daemoniorum (Mt 9, 34);
- knez ovoga svijeta-princeps saeculi huius (Iv 12, 31); itd.

Slične nazive, koji opisuju njihovu pakost, nalazimo u Svetom Pismu za ostale pale anđele, kao: grešni anđeli, nečisti i zli duhovi, anđeli Zmaja...

Dramatika pobune i grijeh odmetništva izobličiše ih tako u carstvo zloće i tame koje je u trajnom protivljenju svakom dobru, pa tako ponaosob Božjem spasenjskom naumu s čovjekom.

 Vođa pobune i svake protivštine

Inicijator pobune protiv Boga, nekada uzvišeni Kerubin, postade predvodnik sada već demonske svite.

Prvi put predstavljen je kao protivnik čovjeka pod nazivom Satan u knjizi proroka Zaharije (oko 550. pr. Kr.). Ovdje se pojavljuje kao tužitelj i protivnik velikog svećenika Jošue (Zah 3, 1s). Sličnu ulogu ima i u knjizi Jošuinoj (5. st. pr. Kr.).

U (1 Ljet 21, 1), oko 300. pr. Kr. Satan je već vlastito ime. Knjiga Mudrosti (1. st. pr. Kr.) već jasno ukazuje na povezanost Satane-đavla i Zmije u raju (vidi Mudr 2, 24).

U apokaliptičnoj kniževnosti prikazan je u pratnji palih anđela s kojima ima snažan utjecaj na svijet. Tako su u Henohu etiopskom prikazani kao donositelji zla u svijetu i zavodnici ljudi da žrtvuju demonima i raznim bogovima. U spisima iz Kumrana Sotona je Belijal, nadzemaljski protivnik Božji, uzrok svakog zla i nesreće, a njegovi duhovi su pali anđeli koji hodaju u tami i uzročnici su bolesti i zavodnici na grijeh. Rabinska književnost opisuje Sotonu kao anđela stvorenog od Boga prije vremena koji je bio zavidan Adamu te ga iz zavisti prevario posluživši se Zmijom.

Isus u najkritičnijim trenucima svog propovijedanja govorio o Sotoni, o čemu nas izvještavaju sva četiri evanđelja. Tako sinoptici, a posebno Marko, prikazuju Isusovu kušnju u pustinji kao borbu drugog Adama koji pobjeđuje napastovanje Sotone (Mk 1, 12s). Svoje javno djelovanje Isus započinje izgonom Sotone, a u Besjedi na gori i u molitvi Očenaša upozorava na Zloga (vidi Mk 5, 37; 6, 13).

Evanđelja prikazuju Sotonu i kao uzročnika nekih tjelesnih i duševnih patnja, kao npr. kod zgrbljene žene (Lk 13, 16) i kod opsjednutog Gerazenca (Mk 5, 1s). Ali Isus je onaj koji je došao izbaviti zarobljeno čovječanstvo. Isusovo djelovanje znak je početka rušenja sotonskog kraljevstva i dolaska Božjeg kraljevstva i Božjeg gospodstva.

Ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje (Lk 11, 20). Pavao u svojim poslanicama često personificira zlo, grijeh, dobro razlikujući grijeh kao osobni postupak i Sotonu koji napastuje, npr. (Ef 2, 1s), (2 Sol 2, 11), (2Kor 4, 4), (2 Kor 11, 3) itd.

Prva Crkva, vođena Kristovim Duhom, uči o postojanju neprijateljske sile čija je služba rušilačka i od čega nas spasava jedino Kristova milost. Kad se u srednjem vijeku pojavilo dualističko krivovjerje Albigenza i Katara, Crkva je svečano ispovjedila apostolsku vjeru u Stvoritelja svega vidljivog i nevidljivog, te da je Bog sve stvorio za dobro. Također i Sotona i drugi demoni stvoreni su od Boga kao dobri anđeli, ali su vlastitom krivnjom postali zli. I čovjek je zgriješio zavođenjem đavla (DS 800).

Drugi Vatikanski sabor u svojim dokumentima također progovara o ovoj problematici. Govori se o vlasti Sotone od koje nas je oslobodio Isus Krist (AC 3; SC 6), o borbi protiv demona (AG 9; LG 5a). Ta borba je teška (GS 37b) zato se moramo obući u duhovno oružje da možemo biti čvršći protiv zasjeda vražjih (LG 48d), protiv upravljača ovog svijeta, protiv duhovnih sila zloće (LG 35a).

Crkva nikada nije stavljala pod sumnju vjeru da postoji Sotona i s njim pali anđeli-zlodusi. Zanemariti sva ona mjesta u Bibliji koja opisuju ovu stvarnost značilo bi istrgnuti mnoge stranice poruke Isusa Krista, a njegovo poslanje i njegovo otkupiteljsko djelo bilo bi neshvatljivo.

fr. Petar Galić OP

Tekst je prenesen iz Izazova istine, glasila mladih dominikanaca, broj 2 (26), Zagreb, 12/2002.